Dušan Jovanović u teatru je otvarao teme koje su uvijek provocirale vlast, od 1945. do Golog otoka

Vijest da je veliki slovenski pisac i režiser Dušan Jovanović (rođ. 1. X. 1939. u Beogradu) umro u Ljubljani na Silvestrovo, označila je tužan kraj jedne godine i jedne epohe, kako književne, tako kazališne i ljudske. Jer Jovanović je bio najveći dramski pisac države za koju najprije ne žele znati njezini još živući stanovnici. A to je baš poput motiva u njegovom bogatom književnom opusu. Bile su njegove 70-e i 80-e godine u znaku pjesništva i dramskog pisma, a poslije je stigla proza. Uz Ivu Brešana, Dušana Kovačevića, Slobodana Šnajdera i Gorana Stefanovskog baš je Jovanović bio prvo ime.

Svatko od njih obrađivao je prvenstveno provinciju iz koje dolazi, "republičku", tražeći aplauze i gledališni konsensuz 20-milijunske države. Možda ga je najbrže nalazio slovenski pisac zato što je otpočetka bio otvoren u vezi sa svojim ciljem.

Historijska pozornica

U studentskoj sobi zalijepio sam na vratima mali plakat za predstavu po tekstu Dušana Jovanovića "Igrajte tumor u glavi: ili zagađivanje vazduha", s podnaslovom "Život provincijskih plejboja posle Drugog svetskog rata: ili tuđe hoćemo svoje ne damo". Nju je režirao Ljubiša Ristić u Slovenskom ljudskom gledališču Celje, sezona 1975/6 (knjižno izdanje iz 1975). Podnaslov teksta djeluje kao manifest jednog pisca, kao sažetak društvene kritike kojom je otvoreno "gađao" vlast. U njemu su se zrcalili dijelovi iduće predstave, koja je uzdrmala cijeli jugoslavenski, pa i hrvatski prostor.

To je kultno "Oslobođenje Skoplja" - isti pisac, pa isti režiser - premijerno izvedeno u Zagrebu, davnog lipnja 1978. I to u okviru KPGT-a (prva slova od "kazalište, pozorište, gledališče, teatar") koji su osnovali Ristić, koreografkinja i režiserka Nada Kokotović, glumac Rade Šerbedžija i sam Jovanović. I zato je moguće reći da sa slovenskim piscem odlazi i jedna lijepa epoha zagrebačkog teatra, koju bi trebalo zahvaliti Šnajderu i Centru za kulturnu djelatnost SSOH - Zagreb, pod čijim je pokroviteljstvom osnovan ovaj duhovni pothvat.

Publika je, u "Oslobođenju", najradije hvalila uloge Inge Appelt i Šerbedžije (koji će poslije režirati film po istom tekstu). U njemu, Jovanović je ostvario ono što će nasljedovati Kusturica u filmu "Moj otac na službenom putu", a što je započeo još Majer u "Dnevniku malog Perice" - ključnu ulogu djeteta, dječaka u naraciji.

Predstava je izvedena više od 800 puta u ondašnjoj zemlji i u svijetu; trajala je praktički s državom i ugasila se, kao i kazališna skupina, skupa s njom. Jovanović je u historiji našao pozornicu od koje je mogao preuzeti poneke likove, a druge slobodno domisliti. Tako je njegovo dramsko pismo bilo i ostalo prepoznatljivo. Takvo je ostalo i u idućoj drami koju je praizveo KPGT, u "Karamazovima" (1981), u kojima je za temu uzeo Goli otok, odnosno logor za informbiroovce.

Jednako kao "neprimjereni" kraj Drugoga rata u prethodnoj drami, u novoj je bila upitna "bitka protiv staljinista". Jovanović se zabavljao zabranjenim temama i umjetnički probijao opipljivi led. Direktori kazališta bježali su od njegovih drama s izuzetkom zaljubljenika koji su ga pratili i učinili poznatim i prisnim. A sam je za KPGT režirao "Tita Andronika", čije je uprizorenje, sredinom osamdesetih, smjestio na srednjoškolsko igralište.

Pisac Dušan Jovanović bio je kazališni čovjek od glave do pete, režirao je više od osamdeset predstava drugih autora; dovoljno je spomenuti samo neke: A. Hienga, I. Cankara, F. M. Dostojevskog, A. P. Čehova, M. Krležu, B. A. Novaka i druge. U Zagrebu je 2002. režirao "Zaštićenu zonu" Damira Šodana, u ZKM-u. U sjenu njegovih drama pala su književna djela drugih žanrova, koja je ustrajno objavljivao. Pisao je i objavio romane, političke parodije, televizijske drame, filmske scenarije i eseje ("Don Juan u snu, ili zdrav duh u zdravom tijelu", 1969; "Pabirki", 1996; "Subotnja knjiga", 2005; "Svijet je drama", 2007). Prije dvije godine objavio je autobiografski roman "Na stara leta sem vzljubil svojo mamo", žanrovski hibrid eseja, autobiografije i memoara.

Autobiografski poticaj

Do koje je mjere pisac Dušan Jovanović bio beskompromisan s poviješću i sa samim sobom pokazao je u naručenoj drami koju je napisao za Milenu Zupančič, Borisa Cavazzu i Radka Poliča (emitirana na RTS-u), za troje tad već umirovljenih glumaca. Zvala se "Boris, Milena, Radko" (2013); publika je u njoj reagirala na autobiografski poticaj.

Napisao je djelo o ljubavnom trokutu između glumice, Poliča i samoga sebe. Ili su je u gledalištu tako doživjeli. A bila je što i prethodne drame: djelo jednog vremena koje je prohujalo, kome je čuvala trag.

Jednako kako je u "Oslobođenju Skoplja" pokazao oslobađanje ponekog hrvatskoga grada, tako je Dušan Jovanović u vlastitom ljubavnom trokutu opisao sve naše tajne veleistine. Takav je posao klasika. Hvala mu.