FENOMEN BULJAN U Hrvatskoj alternativac, a u Europi velika zvijezda

Danas će se na 18. Međunarodnom festivalu Zadar snova, u Kazalištu lutaka, održati hrvatska premijera predstave “Grobnica za Borisa Davidoviča” redatelja Ivice Buljana, po glasovitoj prozi Danila Kiša.

Predstava je praizvedena na Mittelfestu u Italiji i izazvala je pozornost uglednih talijanskih kritičara. Ivica Buljan (rođen 1965. u Sinju) potvrdio se kao naš vjerojatno najzapaženiji redatelj na evropskom zapadu.

Njegova umjetnička cijena poprilično je visoka u romanskim zemljama, i uz Bobu Jelčića (osobito cijenjenog u Njemačkoj) on je naš jedini zbilja evropski redatelj.

Uspješan našijenac

Takvo što nama je novinarima najjednostavnije provjeriti uvidom u strani tisak. Ako o kome našijencu umjetniku povoljno, ili uopće, pišu velike pariške, berlinske ili londonske novine, onda je taj naš našijenac svakako iznimno uspješan. Nedavno sam pisao o našim književnicima, zaključivši da je u velikim evropskim kulturama prihvaćen jedino Miljenko Jergović.

Slično su dakle u velikim evropskim kulturama prihvaćeni i Bobo Jelčić i Ivica Buljan. Jelčićevu skicu portreta dat ću prvom prilikom a o Buljanu zapravo tek najnovije.

U prošlih mjesec dana o njemu su se raspisali najugledniji evropski dnevnici, L’Humanite, Guardian i drugi, nama manje poznati, poput lisabonskog IONLINE-a.

No, vratimo se najprije “Grobnici”. Odmah je o predstavi nakon praizvedbe, 23. srpnja, izvijestio veliki regionalni dnevnik Messaggero Veneto, za koji je s festivala Mittelfest izvještavao poznati talijanski kazališni kritičar Mario Brandolin.

Ex-Yu koprodukcija

U članku “Boris Davidovič, kazalište koje računa s učincima revolucije” među ostalim objašnjava kako sama činjenica kako je predstava nastala, “u koprodukciji između različitih zemalja bivše Jugoslavije”, potvrđuje da se “ne treba se pomiriti s prošlim sustavom i ideologijom koji su ostavili tragove i rane koje još uvijek nisu u potpunosti zacijeljele”.

Inscenacija Müllera

No ovoga je srpnja i jedna druga Buljanova predstava zainteresirala ne samo talijansku kazališnu javnost. Njegova inscenacija klasičnog komada Heinera Müllera “Macbeth po Shakespeareu”, što je prikazana na Međunarodnom festivalu u Almadi u Portugalu, potakla je kritičara Marija Mattiju Giorgettija da napiše za il Sippario, najpoznatiju talijansku kazališnu reviju (članak je objavljen 13. srpnja), ove redove:

“‘Macbeth po Shakespeareu’ Heinera Müllera u režiji Hrvata Ivice Buljana odviše se koncentrira na prikaz fizičkog nasilja no, s druge strane, predstava ide do krajnjih granica izdržljivosti, s devet glumaca zavidne interpretativne vještine, fizičke izdržljivosti, i pravi je trening vjerodostojnosti.”

Zapažen u Portugalu

Taj su portuglaski festival pohodili i brojni drugi ugledni evropski kazališni kritičari a Buljanov je “Macbeth”, svojom žestinom upravo oduševio Guardianova kritičara Andrewa Haydona. Prvo je za tiskano izdanje napisao pohvalnu kritiku u sklopu reportaže s festivala a onda je, na četiri kartice teksta, produbio analizu na svom blogu.

Dakle, u Guardianu od 24. srpnja prvo objašnjava sudbinu festivala u Almadi, dugovječnog, među najstarijima, 31-godišnjaka, za koji žali da ima budžet od samo pola milijuna eura i pred gašenjem je budući da su subvencije za teatar u Portugalu skresane za 40 posto, za razliku od, primjerice, festivala u Avignonu, u Francuskoj, s kojim ga po tradiciji uspoređuje, a koji se još dobro drži...

I u takvoj neveseloj perspektivi zapazio je dvije režije “hrvatskog redatelja Ivice Buljana”. Prva je tamošnja premijera njegove režije Koltesova klasika “Zapadno pristanište” a druga je eto taj “Macbeth po Shakespeareu” iz 2009., jedna od predstava što je Buljana proslavila u Sloveniji a sad ga ističe i pod većim reflektorima. Za Haydona to je “značajna režija Müllerove verzije ‘Macbetha’, što je izvode slovenski i hrvatski glumci - bez stanke, dva sata, instinktivno udarajući i na djelo i na čula”.

Više od 50 režija

Potom je na blogu donio detaljnu analizi s potrebnim uvodom. Pita se je li opravdano što je Buljan tekst preveo s njemačkoga kad ga je Müllera napisao na engleskome i zašto nije uzeo jednostavno original. Pritom prilično ironično razmatra jezične i glasovne mogućnosti slovenskog jezika i čak ga uspoređuje s portugalskim, sve dosta imperijalno i odoka. O spomenutoj predstavi po Koltesu, “Zapadno pristanište”, koju je Buljan dakle režirao u Lisabonu, piše pak ljevičarski (komunistički) pariški l’Humanite, najugledniji dnevnik takve vrste na svijetu, utemeljen 1904. Kritičarka Marina da Silva, u članku od 14. srpnja, također je snažno reagirala na Buljanov “Macbeth”, premda mu pronalazi i mane. Među ostalim kaže da “tragedija ‘Macbeth’ nudi idealan okvir za prikaz pitanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji” a o interpretima ističe da su “glumci-sportaši, koji su izgleda svi dobro utrenirani u borilačkim vještinama, i dobro izvježbani jer već pet godina putuju svijetom, i fasciniraju izvedbom koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim”.

Eto, tako o Buljanu, u bijelom svijetu. Iza njega je više od pedeset režija, profesor je u Francuskoj, a ovdje još slovi kao alternativac…