FERLIN UOČI PREMIJERE TARTUFFEA OTKRIVA: 'Izvođači pokrete izvode prema tekstu koji istovremeno izgovaraju u sebi'

Devet ljudi kreće se scenom. Izvode neobične pokrete, nesputani šarenom odjećom. Njihova izražena, šarena lica održavaju brojne emocije. Pritom se uopće ne gledaju, već im je pogled neprestano uperen u publiku. Pokreti plesača su suvremeni, iskreni, ogoljeni. Neobični prizori pred očima publike smjenjuju se tijekom nešto više od sat vremena, koliko traje nova predstava koreografa Matije Ferlina "Staging a Play: Tartuffe". Ona je premijerno izvedena u studenom u Svetvičenti, a u ponedjeljak u Zagrebačkom kazalištu mladih.

- Riječ je o tekstu iz klasicizma, nakićenom, namijenjenom za zabavu. Izvođači su ga naučili napamet i plesne pokrete izvode prema tekstu koji istovremeno izgovaraju u sebi. Na sceni se za vrijeme cijele predstave ne izgovori niti jedna riječ, već se pokretom govori sve. Plesači su imali slobodu u kreiranju pokreta, tako da smo zajednički stvorili predstavu - kaže Ferlin, koji dodaje kako je on postavio zadatke i vokabular, a nakon toga je s plesačima čistio pokrete. Sve ostalo radili su oni sami.

Predstavu izvode Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Domagoj Janković, Darko Japelj, Sintija Kučić, Marin Lemić, Roberta Milevoj, Petra Valentić i Kasija Vrbanac. Podijeljena je na pet činova, a svi oni su na sceni od početka do kraja. Nikud ne odlaze i ne miču se s pogleda publike ako ne plešu. Tamo su, nijemi i nepomični, podsjetnici na same sebe.

- Publika je na premijeri većinski sjajno reagirala, a kritike su bile odlične. Moje predstave najčešće traže određenu otvorenost percepcije kod publike, pa ih zato ono što vide ili posve oduševi ili im je na idejnoj razini odbojno, pa im se nikako ne svidi - kaže Ferlin.

U predstavi pleše Petra Valentić, koja kaže kako je njoj najfascinantnija bila činjenica da su plesom na scenu prenosili Molierove dijaloge. To zahtjeva iznimno veliku koncentraciju: istovremeno u glavi imati tekst, ponavljati ga u tišini svog ima, a izraziti pokretom. Osim toga, činjenica da izvođači ne gledaju jedni druge, nego samo publiku, otežava izvođenje.

- Pokret mora biti posve čist, da moj partner vidi da je to moja replika i da primijeti njen završetak. Na predstavi smo radili oko dva mjeseca i naučili smo gdje tko treba biti i tko što izvodi, pa se ne sudaramo na sceni. Nije lako raditi tako da uopće ne gledaš, primjerice, partnera kojem se obraćaš - kaže Petra i dodaje kako joj se sada čini da bez teksta kojeg ima u glavi ni ne bi mogla izvesti pokret, jer su u procesu stvaranja toliko vezala ples i riječi.

Jelena Janković

Premijera predstave 'Staging a Play: Tartuffe' u Svetvinčentu

Kaže i kako joj se jako svidjela sloboda kreiranja pokreta, koju im je dao koreograf. Sami su stvarali ekspresiju tijela na određenju riječ i to je bio uzbudljiv proces. Ferlin im je odmah na početku rekao, kaže, da je poanta da se oni osjećaju dobro i da su u neprestanom dijalogu.

- Ima prostora za improvizaciju, pa nijedna predstava zapravo neće biti ista. To ne znači da se cijelo vrijeme improvizira, jer nije, ali postoje mali dijelovi predstave koji su ostavljeni upravo s namjerom da ih izvedemo kako osjećamo u tom trenutku. Slobodni smo na sceni, a to je izvrstan osjećaj - kaže Petra.

S njom nastupa i glumac Darko Japelj, koji je u svojoj karijeri često plesao na sceni. Njemu je ovaj zadatak bio drugačiji: plesači prilaze na jedan način, glumci na drugi, a ova predstava je zapravo neki mini-svijet u kojem se njihove umjetničke grane spajaju. Darko kaže kako je od početka bio svjestan činjenice da je Molierov tekst zahtjevan, jer ima složenu strukturu rime. No, dodaje, njemu se odmah svidjela činjenica da je predstava na granici između dramskog i plesnog.

- Po meni je čak više dramska, premda je tekst stišan u ime tijela. Do sada sam se u karijeri dosta bavio jezikom i tijelom, ali nikad na ovakav način. Mi smo, mogao bih to tako reći, tražili jedan novi jezik - kaže Darko.

Dodaje kako se ispočetka bojao hoće li uspjeti dobro napraviti nešto ovako složeno. No, ipak su uspjeli. Jedna od zahtjevnih stvari mu je bila ista kao i Petri - neprestani kontakt očima s publikom. Ta komunikacija koja se ne prekida je istovremeno jako teška, ali i jako zanimljiva svim izvođačima.

- Zahtjevno, izazovno, slobodno. Istovremeno. Ne smijem odati previše detalja, ali mislim da ova predstava nikog neće ostaviti ravnodušnim - smatra Darko.