Na treningu bi gubio i po šest kilograma. Što čovjek tada može unijeti u sebe? Možda je u toj priči onda najbitniji doručak, koji kada odnesete pobjedu, postaje doručak šampiona.
Upravo taj naziv nosi najnovija predstava kazališta Ulysses u koprodukciji s BITEF teatrom iz Beograda, u režiji Aleksandra Švabića, koja je jučer navečer premijerno izvedena na Malom Brijunu. Posvećena je pulskoj boksačkoj legendi Mati Parlovu, koji je preminuo prije devet godina, iako se na zahtjev obitelji u predstavi nije smjelo koristiti njegovo ime i prezime. Predstava je okupila probranu publiku, među kojom su bile i slavne boksačke legende iz doba Jugoslavije - osvajač olimpijske bronce u Seulu Damir Škaro, olimpijski i svjetski viceprvak Tadija Kačar, viceprvak Dragomir Vujković, vicešampion i brončani olimpijac te najtrofejniji srpski boksač Mirko Puzović. Oni su se i na poseban način zahvalili Radi Šerbedžiji koji je uprizorio život njihova prijatelja, darovavši mu fotografiju Muhammada Alija.
Predstava je na repertoaru do 16. kolovoza, a glavnu ulogu tumači proslavljeni glumac Slavko Štimac. Uz njega nastupaju Lucija Šerbedžija, Jerko Marčić, Dejan Dedić i Katarina Bistrović-Darvaš, koji su čim zornije publici htjeli prenijeti tko je to bio Mate Parlov, možda ne toliko kao boksač, već kao osobnost.
U galeriji pogledajte tko je sve došao na premijeru:
Niz medalja
Štimac je u specifičnom ambijentu tvrđave na minimalistički način kroz niz sekvenci, koje se međusobno isprepliću, od njegove 11. godine života, predstavio Parlova, koji je nakon slavnih dana živio poprilično skromno u Puli, gdje je vodio svoj kafić na popularnim Giardinima. Tako je predstava dotakla njegov dio života kao dječaka, koji je boksao već s 11,5 godina, i to skrivao od majke koju je interpretirala Lucija Šerbedžija, zatim njegove probleme u školskim klupama, gdje ga vršnjaci nisu prihvaćali, da bi došli do prikaza njegovih teških treninga okršaja u ringu te niza medalja koja je osvajao, od kojih mu je bila najvrednije ona olimpijska.
Prije svega zato što je to bila pobjeda na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, koju je obilježio teroristički napad palestinskih terorista na olimpijsko selo, gdje je život izgubilo 11 izraelskih sportaša.
Potom se dotiče i dana nakon izbijanja Domovinskog rata, kada su Parlova prozivali da je “vaš” i “naš”. Predstava je prije svega htjela prikazati njegovu povučenu prirodu, skromnost, ali i prirodni talent te veliku volju i odricanja koja je imao na tom uspješnom putu gdje je postao olimpijski pobjednik, europski i svjetski osvajač zlatnog odličja za bivšu Jugoslaviju, te europski prvak u poluteškoj kategoriji i svjetski prvak u poluteškoj kategoriji.
Akcent čitave priče je da nije volio govoriti o svojim boksačkim danima i danima slave, što se zorno prikazuje tako da je Štimac većinom šutio.
Tek je tu i tamo progovorio nekoliko rečenica koje su obilježavale slavnog boksača, inače velikog ljubitelja hrvatske poezije.
- Ne želim govoriti o boksu, viknuo je u jednom trenu Parlov na novinarku koja je htjela znati nešto više o njegovom životu i kako je uspio nanizati tolike uspjehe i napustio pozornicu. Bila je to, sjećaju se mnogi, česta Parlovljeva rečenica, dok je šutljivo posluživao svoje goste u pulskom kafiću.
Dramaturgiju “Doručka sa šampionom” potpisuje Nataša Rajković, koja veli da je riječ o autorskom projektu tima koji je okupio različite autore iz različitih umjetničkih područja oko jedne osobe.
- Osobe koja nam je poznata posredno ili neposredno, jer smo za nju čuli, o njoj čitali, za nju navijali ili o njoj slušali. Poznati ljudi često nam se čine bližima nego što uistinu jesu, pa njihove osobnosti ponekad podrazumijevamo čak više nego vlastite. Lako zaključujemo o njihovim manama i vrlinama, lako zaključujemo o njihovim životima, razlozima i odlukama, lako umišljamo da znamo ono što samo pretpostavljamo.
Fiktivni lik
U tom se smislu svaka poznata osoba, bila ona sportaš ili glumica u našim interpretacijama već pretvorila u fiktivni lik koji smo opisali sami, a njegov ili njezin život postala je priča koju smo sami napisali i sami je sebi pričamo. Pa tako o drugima pričamo priče u različitim žanrovima, radeći od njihovih života male drame ili komedije, ili velike tragedije, sve u ovisnosti od naših iskustava.
Ostaje nam nadati se da će svjedoci naših života pokušati biti blagi i preslagivati činjenice i događaje naših života u tonovima boja koje volimo, kao i izgovarati one naše rečenice koje bismo i sami bez srama ponovili. Time smo se vodili radeći predstavu inspiriranu stvarnom osobom, znajući da ćemo na kraju stvoriti fiktivni lik u koji će biti moguće povjerovati, a da svi na kraju znamo da to nije on, nego naša priča o nekom drugom, kazala je Rajković.
Glazbu potpisuje Damir Urban, scenografiju Davor Sanvincenti, scenski pokret Staša Zurovac, kostimografiju Maria Marković, oblikovanje svjetla Andrej Hajdinjak, a oblikovanje zvuka Davor Rocco.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....