Glumci, plesači i dizajneri iz cijele Hrvatske slali su hranu i novac na Baniju

Karlovački Zorin dom već je gotovo dva tjedna logističko središte. Predvorje, stepenice, hodnici, dvorane: stotine i tisuće kutija, boca, paketa, hrane, vode, higijenskih potrepština. Svakoga dana kombiji, kamioni voze za Petrinju, Glinu, Sisak, Karlovčani istovaruju robu, glumci nose vodu, tehničari hranu.

Zasad je tako, odlazi na teren, što se kaže, prva pomoć. No, pomoć će biti potrebna i dolazećih ne samo mjeseci nego i godina. Nisu stradale samo obiteljske kuće, državne, gradske institucije, škole, vojarne, komunalna infrastruktura, nego i kulturne ustanove. Sisak, primjerice, više nema upotrebljiv Gradski muzej, kinoklub, kazalište.

Kristalna kocka vedrine, Gradsko kazalište Sisak, nema profesionalni ansambl, ali ima dugu i doista bogatu tradiciju.

Na putu za epicentar

Bilo kako bilo, zgrada Doma kulture privremeno je neupotrebljiva, što je eufemizam za urušene dijelove pročelja, krova, uništen inventar.

Dakako, prva pomoć nije stizala i ne stiže jedino iz najbližih gradova, već iz cijele Hrvatske i iz njene okolice, od ljubitelja kulture, kazališta, glumaca, plesača, dizajnera, ravnatelja, umjetnika sviju vrsta. Dragi ljubitelji kazališta i kina te korisnici kreativnog učilišta.

Sisačko kazalište pomogli su, kako oni navode, i zahvaljuju im, glumice i glumci Petra Blašković, Stojan Matavulj, Goran Grgić, Sven Šestak, Peđa Gvozdić, Nada Abrus, Marko Hergešić, Gordana Gadžić, Matija Prskalo, Dunja Fajdić, Sara Ipša, Ljubo Zečević, modni dizajner i kostimograf Igor Dobranić. Pomogli su, iz kazališta u Bečeju, Zdravko Petrović i Aneta Stojišin Tucakov, zatim Melita Spahić iz Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske, Jasmina Zagrajski Vukelić iz Škole suvremenog plesa Ana Maletić, koreografi Žak Valenta i Irma Omerzo te ravnatelji malih kazališta, Zdenko Rečić iz GK Joza Ivakić Vinkovci, Ivica Lučić iz Dječjeg kazališta Osijek, Gordana Gadžić iz Teatra Rugantino. Pomogli su i Kazimir Balog te Valentina Neferović iz Gradskog kazališta Požega, Romano Bogdan iz Centra za kulturu Čakovec, Hrvatski sabor kulture, Karmen Kovačević iz čakovečkog Jambor studija Vivona.

Uz Karlovački Zorin dom ovih prvih dana, najviše se potrudilo Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca.

Već su u srijedu, 30. prosinca lani, dan nakon potresa, poslali na Banovinu četiri hranom, pićem i odjećom natovarena kombija i jedan kamion Crvenog križa, koje su donirali građani Vinkovaca, a prikupljali skupljali djelatnici kazališta.

Zatim su uz gradonačelnika Vinkovaca Ivana Bosančića kupili 15 paketa pomoći.

No, važnije su od toga možda konkretne kazališne inicijative. Vinkovačko će kazalište sa Sisačkim domom kulture napraviti koprodukciju predstave "Što žena umije", s premijerom u Vinkovcima, od koje će cio prihod ići Siščanima. Dat će i prihod od šest dječjih predstava pogođenima potresom na Banovini, a planiraju i pomoći karlovački Zorin dom.

Ravnatelj vinkovačkog kazališta Zdenko Rečić i ravnateljica karlovačkog Zorin doma Irena Božićević nisu, što se kaže, htjeli pred kamere, nego naglašavaju da su važni kolektivi, a ne pojedinci, barem u ovakvim situacijama.

Kultura je, dakako, posljednja u redu kad je posrijedi povratak u takozvani normalan život. Koliko je ona bitna, malo tko danas i pomišlja raspravljati. No, eto, pomislimo samo na djecu. Jesu li onima na potresom pogođenim područjima potrebne kazališne predstave? Potrebne su i odraslima, a kamoli ne djeci.

Gdje su nova kazališta?

Potres je razrušio gotovo najsiromašniji dio Hrvatske, gdje i dosad, eto, primjerice, nije bilo profesionalnog kazališnog ansambla. Možda je ova katastrofa upravo posljednja prilika da, eto, primjerice, i Sisak napokon dobije profesionalni ansambl. Grad duge i bogate kazališne tradicije danas se doima, i mimo potresa, kao tmurna provincija ne jedino u odnosu na Zagreb, negoli čak i Karlovac.

Ova nevolja razlike je samo povećala, doslovno i ružno, no zapravo, eto, i razotkrila i prije postojeću neuređenost.

U Republici Hrvatskoj nije podignuta ni jedna nova kazališna zgrada još od Austro-Ugarske (ako ne brojimo rušenje bivšeg doma kulture i gradnju zgrade dječjeg kazališta Trešnja na zagrebačkoj Trešnjevci), nego su nova kazališta nastajala tako što su se preuređivale razne kinodvorane i domovi kulture. Premda zvuči nevjerojatno, tako je: imamo novih kazališta koliko i novih kozmodroma.

U lanjskim potresima oštećeno je nekoliko zagrebačkih kazališta, među kojima znatnije zgrada Kazališta komedija i, još ozbiljnije, zgrada Dramskog kazališta Gavella. Stradao je sad, eto, i sisački Dom kulture te je ta katastrofa možda signal da se razmisli o gradnji barem jednog novoga kazališta u Zagrebu i, eto, možda upravo u Sisku.

Zagrebu ionako nedostaju najmanje dva kazališta za odrasle i najmanje dva dječja, s profesionalnim ansamblima, a zapravo je sramota, ili barem tuga, što cijela Banovina i cijela Posavina nemaju ni jedno jedino profesionalno kazalište.