‘Guja u njedrima‘: U predstavi gledamo patologiju koju zlostavljanje širi poput virusa

Gradsko kazalište Požega dalo je u Vidri zagrebačku premijeru crne komedije-trilera "Guja u njedrima" Alana Ayckbourna u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa te dramaturgiji i režiji Rajka Minkovića.

Ayckbourn, suvremeni britanski pisac, rođen 1939., autor više od devedeset drama, jednočinki, scenarija, i ovdje je provokativan do mjere koju komercijalno kazalište podnosi, što znači da i teške teme spretno pakira u ironiju i humor te ne moralizira. Njegovo bi se pisanje moglo nazvati i lako velegradskim, bulevarskim te ga zapravo nije jednostavno prikazati u našem domaćem, konzervativnom i opreznom okružju, civilizaciji neizrečenog, a ne izrečenog.

Dramaturg i redatelj Minković lišio je predstavu za nas neprirodne konverzacije unedogled, sažeo je neke prizore, neke izbacio te, ukratko, sačinio atraktivnu, zabavnu predstavu. Ostavio je prostor trima glumicama za, rekao bih, slobodnu igru i kreativno građenje likova.

Na sceni su dakle svega tri lika, a svaki od njih nastoji skriti svoje motive u zapletu koji je koliko jednostavan, toliko i morbidan. Dvije sestre naoko su solidarne nakon očeve smrti te ih zajednička nevolja ponovno spaja nakon trideset godina što se nisu vidjele, a prepreka se javlja u liku očeve njegovateljice, koja ih ucjenjuje. No je li baš tako? Fabula jest elementarna, temeljena na jednom triku, čije bi prepričavanje ubilo eventualnu radoznalost potencijalnog gledatelja, pa taj trik, obrat u radnji, neću prenijeti.

U današnje vrijeme, kad se rodna ravnopravnost javlja kao možda i najvažnije pitanje zapadnog teatra, ovaj tekst, kao i mnogi Ayckbourneovi, sigurno je aktualan, ne jedino zato što daje isključivo ženske likove, negoli i zato što ih stavlja u kontekst žrtve. Pretrpljena patnja čovjeka ne čini boljim, često ga zapravo i samoga uvede u zločin, neovisno o spolu, a ovdje gledamo patologiju koju zlostavljanje širi poput virusa.

Scena Irene Kraljić, simulacija vrtne terase, daje naznake morbidnog: plohe zidova prošarane su ožiljcima, kao od gelera, a kostimi Ane Mikulić sugeriraju različite pozicije u radnji. Stariju, naoko pametniju sestru, Anabelu, što se razvela od nasilnog muža i nema djece, odjenula je kao ženu s više ambicija negoli ukusa, njezinu još potlačeniju, naoko manje pametnu sestru, Miriam, predstavila je kao neurednu kućanicu, no nekako napadno uočljivu a Alisa, bivša njegovateljica njihova poremećena oca, osvanula je u kratkim hlačama, kao kakva buntovna tinejdžerica. Kako se radnja raspliće, tako njih tri mijenjaju pozicije te nam njihova pojava postaje zaokružena neočekivanim postupkom.

Najteža je uloga Miriam, mlađe sestre, koja doista jest pomalo ograničena, ali koja zapravo glumi da je nemoćna i ucijenjena, te je eto glumački zadatak da se ta gluma u glumi kreira uvjerljivo. Ines Bojanić igra je energično i s prikrivenim ludizmom, te koliko iritira, toliko i intrigira. Osjećamo da s njezinim likom nije nešto u redu mimo slabe pameti i ta napetost na koncu se razrješuje dosta jezivom spoznajom, pa se lik naknadno zaokružuje kao doista mračan. Forsiranje glumačko izlazi na vidjelo kao vješta igra.

Jasna Palić Picukarić također nadahnuto igra svoj lik, Anabelu, kao ambicioznu no i naivnu ženu, koja se ne miri sa životnim porazima ali istodobno precjenjuje vlastite snage. Prema mlađoj sestri ne pokazuje jedino solidarnoast negoli i uživa u prirodnoj nadmoći koju osjeća. Upravo će je taj osjećaj superiornosti odvesti na pogrešan put, s kojega nema povratka.

Hana Hegedušić igra njegovateljicu Alisu kao naglašeno jednostavnu osobu iz nižih drušvenih slojeva te je neprestance na rubu nekog pretjeranog realizma, sve da bi odvratila publiku od pomisli da i ona igra dvostruku igru, patološki dosljednu.

Predstava, na koncu, zabavna i mračna, odaje redatelja sa smislom za humor, strpljivoga i pragmatičnog, koji je ovu aglosaksonsku zmešanciju lako i neprimjetno prilagodio za naše uho i oko.