‘H. C. Andersen je bio žrtva bullyinga kao dijete i priča o ‘Djevojčici sa šibicama‘ ujedno je priča o tome‘

Prva ovogodišnja premijera u kazalištu Žar ptica bit će Andersenova "Djevojčica sa šibicama", u adaptaciji i režiji Tamare Damjanović.

Kakvu "Djevojčicu sa šibicama" Tamara Damjanović priprema za suvremenu djecu?

"Jednako onodobnu kao i današnju, čini mi se - univerzalnu, baš kao što je i priča sama. Andersen je rekao da je pričom o Djevojčici želio ispričati priču o odrastanju siromašnog djeteta u vrijeme industrijske revolucije. Onodobni veliki tehnološki napredak ne čini mi se daleko od današnjeg, kad je tehnologija dodatno dobila enorman uzlet koji samo još više i više raste. Andersen je bio žrtva bullyinga kao dijete i priča o Djevojčici ujedno je priča o tome. Najveći ‘krimen‘ koji je nosio bilo je siromaštvo, a u našem vremenu, kad je kapitalizam na snazi, tema novca aktualna je sama po sebi. Ne čini mi se da postoji išta u toj priči što ne bi imalo poveznicu s današnjicom, dapače, možda se samo o tim temama danas nešto otvorenije govori. Andersenova Djevojčica u fabularnom je smislu potpuno ispoštovana u predstavi, samo je proširena novim prizorima. Polazište za njih, kao i za likove koji se u njima pojavljuju, pronalazili smo u Andersenovim drugim, tematski sličnim bajkama, ali sav sadržaj nastao je iz današnjih glumaca, današnjeg trenutka."

Tamara Damjanović

Kristijan Cimer

Djevojčice sa šibicama danas su djevojčice bez mobitela, drugačije je doba, ali i dalje puno djece raste u siromaštvu. Iako imamo puno, puno više nego ikada prije, nekima i dalje manjka i ono najosnovnije. Djeca u Hrvatskoj, neka, dolaze gladna u školu. Jesmo li kao društvo i kao ljudska vrsta postali manje empatični?

"Vjerujem da u nekom smislu jesmo. Novac, moć, vlast, tehnologija i potpuna promjena načina komunikacije… Sve to na neki način ždere dušu i mijenja poimanje međuljudskih odnosa uopće. Za empatiju je potrebno razumijevanje, toplina, bliskost. Koliko su te vrijednosti danas realno prisutne? Čini mi se da je empatija kao takva danas postala nešto o čemu bi se trebalo učiti u školama. Biti drugačiji (zbog ovog ili onog) - svi slušamo o tome, a što to zapravo znači ako se praktično malo toga mijenja? Čovjek je vjerojatno oduvijek bio manjkav po pitanju empatije, ali iz današnjeg trenutka čini mi se paradoksalnim da potencijalno znanje o tome, pa tako i eventualna promjena na tom polju, nikad nije bilo bliže i dalje istovremeno."

Pamti li kad je u djetinjstvu prvi put pročitala Andersenovu bajku o nesretnoj djevojčici?

"Ne sjećam se samog trenutka kad sam je čitala prvi put, no, kao vjerojatno i većina, pamtim suze i pitanje - zašto je Andersen odlučio djevojčici podariti takvu sudbinu? Kao dijete čitala sam gomilu toga, kod nas u obitelji svi puno čitaju, tako je oduvijek bilo - za taj utjecaj najviše ‘krivim‘ mamu i brata. (smijeh) Dandanas iz djetinjstva imam čitav niz knjiga iz Biblioteke Vjeverica, pa tako i Andersenove bajke, na čijoj je naslovnici ilustrirana baš ‘Djevojčica sa šibicama‘.

Upravo sam iz te knjige čitala priču dok sam se pripremala za rad na predstavi i taj osjećaj - držati baš tu knjigu u ruci, s tim koricama, s tim mirisom koji imaju samo stare knjige - vratio me u vrijeme kad sam bila mala", kaže Tamara Damjanović i dodaje: "Najveći izazov bio je pronaći mjeru u apsolutno svemu što smo u predstavi radili. Sama je priča dvosjekli mač, kao i cijeli Andersenov opus uopće: imao je nevjerojatan dar za pisanje kojim je u prekrasnom poetičnom štivu govorio o vrlo nemilosrdnim dijelovima ljudske prirode. Bilo je vrlo izazovno pronaći mjeru kako tu nezaobilaznu temu prikazati, a da nije pregrubo za male gledatelje. Uz to, neizbježno se mora otvoriti i tema smrti, koja je već sama po sebi vrlo skliski teren za prikazivanje klincima. Ujedno, smatram da treba poštovati i pisca kao takvog, svakog pisca ponaosob, što ne mislim da se nužno traži u samom tekstu - proznom ili dijaloškom - nego u duhu teksta, njegovoj atmosferi, u osjećaju kojim diše. S treće pak strane, budući da je gotovo cijela predstava nastala na temelju improvizacija, trudim se poštovati svakog glumca, njezin ili njegov unutarnji svijet, pa tako i sadržaj koji u tom procesu rada iz tih svjetova grade jednako koliko i svoju želju da proces vodim u smjeru koji sam odabrala. Mnogo toga se trebalo uzeti u obzir i bilo je najveće pitanje kako sve to kvalitetno izbalansirati. No, glumci su u ovoj predstavi stvarno prekrasni i kao glumci i kao ljudi, vrlo su zaigrani i ugodni za suradnju, tako da je proces bio baš gušt."

Kako je došlo do toga da "Djevojčicu sa šibicama" postavljaju u Žar ptici?

"U ansamblu Žar ptice imam nekoliko prijatelja od ranije i uvijek kad bih dolazila na predstave, osjetila se jako dobra vibra - to kazalište odiše pozitivom i među glumcima i u upravi. Jednostavno je preugodna atmosfera i bila mi je baš želja raditi ovdje, kao i okušati se u kazalištu za djecu uopće."

Prve dogovore o predstavu Drago Utješanović, ravnatelj Žar ptice, i redateljica imali su još 2018., ali pandemija je znatno usporila realizaciju.

"Drago je vrlo otvoren prema ljudima, prati kazališnu scenu i zanima ga kazalište u svim segmentima. Sve u svemu, vrlo je temeljit i tolerantan u pristupu, što mi se jako sviđa. Tad sam iza sebe imala tek dvije profesionalne predstave i jako je važno za mladog redatelja kad mu ravnatelj pristupi s povjerenjem", govori redateljica.

Autorski tim predstave, uz Tamaru Damjanović, čine scenografkinje Sharon Pimpi-Steiner i Ivana Živković, kostimografkinja Marita Ćopo, suradnica za scenski pokret Selma Sauerborn, skladateljica Katarina Ranković i oblikovatelj rasvjete Luka Matić.

U naslovnoj ulozi je Vini Jurčić, u predstavi igraju i Amanda Prenkaj, Ivan Simon, Berislav Tomičić, Dunja Fajdić i Ante Krstulović.

Pretpremijerne izvedbe su u srijedu 28. rujna u 10 i 19, a premijera dan kasnije, u četvrtak 29. rujna u 19 sati.