Hoće li kazalište omesti kupce u šoping-centru

Nije dobro kad najava kulturne manifestacije, pogotovo one koja broji četvrt stoljeća postojanja i iza koje je nemali međunarodni ugled, počne isticanjem rigoroznog kresanja proračunskog novca. Svima je jasno da je kultura, pogotovo izvaninstitucionalna, u recesijskoj Hrvatskoj pretrpjela udarce od kojih će se teško oporaviti, produkcije se odvijaju po principu koliko para toliko muzike (uglavnom se ulaže u PR, a ne u programe), a živo, mlado tkivo kulturnih potrošača zbog kojih bi, ako zbog ikoga, i trebala egzistirati, zabavlja se i intelektualno “oštri”, valjda, negdje drugdje. Ima li Eurokaz, dugo tituliran i kao Festival novoga kazališta, još snage za kazališnu provokaciju?

Atipičan prostor

Doduše, ovo jubilarno izdanje, koje će nekolicinu zagrebačkih izvedbenih prostora - od prezentacijskog HNK i Zagrebačkog kazališta mladih, preko Zagrebačkog plesnog centra pa do Međunarodnog centra za usluge u kulturi u Travnom, Gorgone Muzeja suvremene umjetnosti i trgovačkog centra s “druge strane Save” - okupirati do 5. srpnja, otvara Eurokazov “kućni redatelj” Branko Brezovec. Selektorica festivala Gordana Vnuk iz godine ga je u godinu “otkrivala” domaćoj publici, kad su na domaćim scenama željezni i nacionalno-tradicijski repertoar značili jedno te isto, a Brezovec je bio intrigantna persona non grata. Tako je i nastavila, a on je u međuvremenu zaradio titulu najvažnijeg redatelja Istočne Europe, stajao pozicije neke čelnike kulturnih institucija “na ovim prostorima”, omogućio kazališni legitimitet jednoj Severini te neprospavane noći brojnim studentima zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. U Zagreb se sada vraća s Krležinom “Salomom”, lani praizvedenom u sklopu crnogorskoga ljetnog festivala KotorArt. Brezovec, kako to već običava, izmješta radnju u atipičan prostor, publiku “pakira” u pomičnu kocku koja će ju natenane (četiri dana zaredom) voditi kroz konzumeristički raj Avenue Malla, a legendarnu Salomu, tvrdi, mimo svake uobičajene biblijske, političke ili erotske svrhe.

Kad iz Eurokaza najave da predstavljaju novi talijanski teatar, to obično podrazumijeva iskustvo koje se ne zaboravlja tako lako.

Vizualni spektakl

Prije mnogo godina bili su to Societas Raffaello Sanzio, onda Fanny & Alexander, pa i Motus, i konačno Santasangre (Sveta krv), koja dolazi i ove godine s novim zastrašujuće aktualnim vizualnim spektaklom “Zvjerski iznenada”. Vincenzo Carta i njegov “Gnosis #1”, kao i Dewey Dell s projektom “Razbjesnjele pedesete urlajuće četrdesete vrišteće šezdesete”, na beskompromisnom su tragu svojih zemljaka iz poznatog talijanskog “kazališnog trokuta”, a uz “Njarabum” naše Anje Makisć Japundžić čine dio europskoga projekta Fokus na utjecaju znanosti u izvedbenim umjetnostima.

Akram Khan za kraj

Kazališno revolucionarnim najavljeni su projekti Francuza Philippea Quesnea i kongoanskog koreografa Faustina Linyekule, dok će se za spektakularnu završnicu ovogodišnjega Eurokaza svakako pobrinuti britanski koreograf bangladeškog podrijetla Akram Khan.

Od popratnog programa valja izdvojiti bogat izbor filmova i snimaka predstava lani preminuloga legendarnog njemačkog redatelja Christopha Schlingensiefa.