Luka Knez minulog je proljeća, na Festivalu glumca u Vinkovcima, proglašen najboljim mladim glumcem. Nominaciju i nagradu zaradio je ulogom u predstavi "Mala zabava". Nagrađen za "Malu zabavu" u glumi nalazi - veliku zabavu. I inspiraciju.
Jednostavnim će primjerom koji odlično funkcionira objasniti koliko čovjeka u životu veseli prepoznati profesiju u kojoj se dobro osjeća, zašto je odlučio studirati glumu:
"Kad imaš osjećaj da ti nešto ide, da te to čini sretnim, a pritom te inspirira prirodno je da se krećeš u tom smjeru ma što god to bilo. Od svih silnih aktivnosti kojima sam se bavio, glazbena škola, sportovi, odlazak na dramsku sam obožavao. Krenuo sam krajem osnovne škole na nagovor majke, koja je igrom slučaja načula preko kolegice u banci da joj sin ide na dramsku pa je odlučila uz sve prije navedeno dodati i još jednu aktivnost u životu hiperaktivnog osnovnoškolca. Isprva se nisam osjećao ugodno, nisam volio osjećaj da me netko gleda dok ja nešto izvodim. No jedan dan mi je voditelj dramske rekao, prilikom izvođenja jedne etide vidjevši da mi ne ide baš najbolje, ‘Luka, aj se samo igraj, uživaj u tom što radiš‘. Znam da zvuči klišejizirano, ali to je bio trenutak koji je meni ostao urezan u sjećanju i zbog iste te igre sam nastavio glumiti. Naravno, sad kad sam na završetku fakulteta i kad je prošlo puno vremena od tog trenutka mijenjaju mi se stavovi zašto se bavim glumom, ali to je zasigurno temelj."
Na sceni mu za sad, kazuje, najteže pada držati koncentraciju nakon višesatnih probi. "Još na fakultetu imao sam problema s koncentracijom, kad su kolege probavali nešto, a mi bismo morali gledati odnosno ‘podržavati‘ ih, često bih bježao u WC ili još gore, opalila bi me žuta minuta pa bih sjeo do najbližeg kolege ili kolegice koji su u istoj ulozi promatrača i krenula bi zezancija, smijeh. Tako da sam puno puta bio opomenut dok nekako nisam to doveo u kontrolu, nije bilo baš fer prema drugima. Nekad mi je teško držati koncentraciju zbog iscrpljenosti. Baš nedavno kad smo radili diplomsku predstavu Katarine Grgić Krešić "Ubu Ovo Ono" u režiji Dražena Krešića kolega Domagoj Ivanković i ja smo u jednom trenutku doista bili iscrpljeni, jer imali smo još neke projekte sa strane, i nismo mogli gledati, a kamoli aktivno sudjelovati u probi, no pomogli smo si vitaminskom infuzijom i tako se družili sat vremena u miru."
Sad kad ga od diplome dijele sva ispita i diplomski, pitamo je li glumačka akademija ono što je od nje očekivao kad je upisivao fakultet?
"Očekivao sam Hogwarts!", smije se.
"Veselilo me, jako, da postoji mogućnost studiranja nečega što mi pruža zadovoljstvo koje ne osjećam baveći se ičim drugim.
Na prvoj godini uživao sam u društvu, cjelodnevnoj nastavi na Akademiji. Čak sam i one po tri sata duge pauze provodio negdje oko ili u zgradi fakulteta, s kolegama, a živio sam samo sedam minuta od centra. Eto, toliko sam bio opčinjen! U to vrijeme bili su i partiji na Akademiji i umalo smo jednom prespavali u zgradi, ne bi li se ujutro jednostavno ‘spustili‘ na nastavu. S vremenom, kako sam bivao ozbiljniji tako su se mijenjala i moja očekivanja.
Počeo sam više misliti o učenju i izgrađivanju sebe kao glumca, odnosno pripremati se više za život koji čeka nakon faksa. U tome mi je jako pomogla nastava kod određenih profesora. Neke stvari koje sam naučio primjerice kod Bobe Jelčića primjenjujem u svakom projektu. Naučio me pristupu ulozi i tekstu, motivaciji i željama likova. A ono što sam generalno izvukao sa Akademije je podizanje razine samosvijesti odnosno osvješćivanja razina procesa u stvaranju predstave."
Kako je mladim glumcima u potrazi za poslom?
"Hiperprodukcija je glumaca u hrvatskome glumištu. Previše mladih glumaca svake godine izlazi na tržište s malom vjerojatnošću da će naći stalni posao. Svi ti ljudi imaju želju i ljubav prema poslu, što je divna stvar, ali nekad nije dovoljno sigurno da će dobiti priliku koju zaslužuju. S druge strane ne može se reći da posla i prilika nema, talent i upornost igraju ulogu, ali presudan je i faktor sreće. Ja sam imao dovoljno sreće da sam još za vrijeme fakulteta sudjelovao u nekoliko predstava. Mislim da sam iskoristio priliku i napravio posao najbolje što sam mogao. Drago mi je zbog kolega odnosno prijatelja koji rade i grade dobru karijeru, ali veliko je nezadovoljstvo oko isplaćivanja honorara mladim glumcima. Sve se više prihvaćaju prilike za novce koji su debelo ispod granice normalnog honorara. S druge strane, ako nemaš puno prilika, čini se logičnim da ćeš prihvatiti i najmanju ponudu koja ti omogućuje rad. A, to sve je rezultat hiperprodukcije glumaca na tržištu."
Prva uloga koju pamti kao formativno bitnu bila je uloga Jaga i Romea, na drugoj godini studija. "Tad sam se prvi put zaista oslobodio na pozornici i na to gledam kao neki početak procesa istraživanja sebe kao glumca."
Nagradu Ivo Fici, za najboljeg mladog glumca na vinkovačkom je Festivalu glumca dobio je ulogu Jakova u predstavi "Mala zabava".
"Cijeli taj proces bio je zaista poseban. Redatelj Vanja Jovanović okupio je ekipu par mjeseci prije početka šestomjesečnog rada. S obzirom da je riječ o autorskome projektu njega i dramaturginje Petre Pleše, svidjela mi se ideja da imamo vremena i da ne preskačemo stepenice. Prvo su nam poslali desetak pitanja koja su se odnosila na gradnju lika. Trebali smo osmisliti životnu priču, neku vrstu kratkog sadržaja djetinjstva i odrastanja do konačne okosnice svega što je razlog odnosno motiv za samoubojstvo. Nakon što smo odgovorili na pitanja počeli smo se sastajati jedni drugima predstavljati svoja lica. Teško je u takvo što ne uključiti pojedine osobne okolnosti iz privatnoga života, mislim da se to dogodi prirodno, a i pomaže u racionalizaciji i ‘ulasku‘ u ulogu. Nakon tog dijela procesa, okosnica naše predstave bila je da se četvero ljudi Tina (Zdenka Šustić), David (Tin Rožman), Nikša (Ivan Simon) i Jakov skupljaju u Nikšinoj vikendici. Upoznali su se na Facebook stranici koja kroz smiješne memeove i objave humorom pruža oslonac onima koji imaju tendencije ka samoubojstvu. Na putu do vikendice nailaze na Petru (Tea Harčević) i s njom kreće drama i predstava. Za dvomjesečnih improvazicija napisan je tekst."
Bitna mu je i uloga Normana u predstavi "Sorry" Bobe Jelčića u HNK u Zagrebu. "Bobo Jelčić mi je u vrijeme dok smo radili tu predstavu bio i profesor, bilo mi je golemo iskustvo studirati pod mentorstvom istog profesora koji režira predstavu u kojoj glumiš. Viđali smo se po osam sati svaki dan, puna dva mjeseca."
Film ili kazalište – što ga više privlači, gdje se više vidi?
"Kazalište. Naravno da me i film privlači, ali to mi je još neistraženo područje u kojem nisam skupio toliko iskustva, a u kazalište sam se zaljubio i to je bio i razlog da se odlučim za glumu. Često razmišljam o tome što to konkretno volim oko kazališta.
Kazalište omogućuje neposredan utjecaj na publiku.
Živost trenutka koje se događa u kazalištu, koje ne postoji na filmu mi je ono najprivlačnije i tu se osjećam najugodnije i željan stvaranja."
Koji je najbolji savjet kojeg je do sad kao glumac dobio?
"… da ostanem i trudim se biti skroman. Mislim da se nečija osobnost jako očituje i u glumi, to je ipak na kraju krajeva isto posao. I nije sama izvedba jedina bitna, jer predstava ima dug put od početka procesa do kraja."
Luka skuplja gramofonske ploče. "Krenuo sam slučajno. U Zadru ima jedan kafić "Toni" na četiri kantuna gdje su ponekad znali puštati ploče i to inspiriralo. Zasad ih nemam puno.
"Prva ploča mi je bila album "Let it bleed" Rolling Stonesa. Par mjeseci prije no što sam ju kupio imao sam gostovanje sa predstavom "Granatiranje" Kunstteatra u Dubrovniku. Išli smo kombijem te sa sviješću da nas čeka višesatno putovanje bezveze sam upisao na googleu Rolling Stones discography i krenuo preslušavati pjesme dok bih paralelno čitao o nastanku albuma i sesijama benda. Znao sam njihove pjesme i prije, ali ovaj način istraživanja mi je bilo nešto novo što.
U ovo doba "preporučenih sadržaja" teško se dokopati glazbe koja nije iskomercijalizirana pa je za mene ovo bio način da se oduprem, a i dovoljno me zainteresiralo pa je tako nekako bilo logično da mi i ta prva ploča budu Stonesi." U fazi je, kazuje, da "intenzivno istražuje i čita o izvođačima, bendovima, preslušava albume".
Dobar dio ljeta proveo je kod njegovih u Zadru, radio je u obiteljskom kafiću u Pakoštanima. "Do Pakoštana mi treba četrdeset i pet minuta do sat vremena, to vrijeme koristim za preslušavanje neke glazbe, zadnja je na popisu bila Janis Joplin."
O sebi, dalje, kaže: "Volim kuhati, posebno rižota, gledam serije, filmove, čitam, družim se s prijateljima. Volio bih iduću godinu naučiti svirati neki novi instrument. Završio sam osnovnu glazbenu, sviram gitaru. Želim naučiti talijanski."
Da nije glumac, čime bi se bavio?
"Prije no što sam otišao na prijamni na Akademiju upisao sam FER, što bih vjerojatno studirao da se nisam upao na Akademiju. U srednjoj školi sam jako volio fiziku, pa sam se odlučio za FER, iako sam razmišljao i o istraživačkoj fizici na PMF-u. U zadnje vrijeme mislim da se ne bavim glumom da bih bio kuhar. Hrana je način na koji se možeš izraziti kao i u glumi, a velikim radom i trudom usavršava se vještina koja je potrebna da bi se zadovoljilo ljude odnosno publiku, baš kao i u kazalištu."
