'I, za kraj, taj cirkus oko Istanbulske. Plinska komora, u to se naše društvo pretvara. Nema zraka. Ne daju nam da živimo pošten život'

Lana Barić dolazi s jutarnje probe. Sportski odjevena. U vrećici nosi haljinicu za snimanje. Valjda i nešto u čemu će navečer, nakon druge probe, doma. Pod rukom šapirografirani svezak, za koji mislim da je adaptacija “Peera Gynta”. Nije, ali tu je njezina kratka plava kosa, njezin zaštitni znak. I drugi zaštitni znak - puno posla! Traju posljednje probe za Ibsenova “Peera Gynta”, čija će premijera u zagrebačkom HNK biti 20. travnja; obnavljaju “Ivanova”, u kojem glumi Saru, a s kojim odlaze na gostovanje u Budimpeštu. Splićanku rodom, Sarajku diplomom i Zagrepčanku izborom, glavnu glumicu u filmu “Ti mene nosiš” Ivone Juke, glavnu junakinju hit-predstava “Bella figura” i “Žena” u zagrebačkom HNK, čeka jako radno filmsko ljeto. Poklopio se njezin glumački talent, superurban i seksi izgled, želje redatelja, njezino radoholičarstvo...

- U startu je bilo govora o tome da će svi glumci igrati Peer Gynta, ali putem se odustalo - govori o očekivanoj premijeri. - Pa ga igraju samo muškarci. Iako, mislim da bi funkcioniralo i s nama ženama, možda i bolje! U hrpi dramske literature zanimljiviji su muškarci. Ibsenu je, logično, bilo nezamislivo da Upravitelja ludnice igra žena, ali sorry, sad ga igra Vanja Matujec. Nije Ibsen ni pisao ‘Peera Gynta’ za scenu jer je u njegovo vrijeme to bilo nezamislivo izvesti. Danas kad imamo svu tu tehnologiju, to je ludilo - objašnjava.

CROPIX

Digitalnu tehnologiju?

- Radimo s 3D mappingom, a imamo i senzore na pokret, koji proizvode zvuk ovisno o pokretu. Sa svim tim se igramo, kao mala djeca.

Valjda će i publika to moći pratiti.

- Vizualno je jako atraktivno, atakira sva čula, meni je to divno, a s druge strane... neka se navikavaju, to dolazi.

U HNK se obnavlja ‘Ivanov’, u kojem glumite Saru, a gostujete u Budimpešti.

- Da. I u Budimpešti nastavljam pet dana snimati film koji sam snimala zimus, zove se ‘Eden’, igram Evu, ženu koja u jednom trenutku postane alergična na većinu stvari koje je okružuju.

Pa ima Julian Moore takvu ulogu, jako poznatu, u filmu ‘Safe’!

- To mi svi kažu! Nisam imala pojma... Eva živi u izolaciji koja nije njezin izbor i njena je borba kako sačuvati zdravu glavu. To je i borba za opstanak, iako je realno zaštićena od svega živoga, ali ne od same sebe. Ubrzo počinjem snimati seriju ‘Besa’, u Beogradu, to je regionalni projekt, snima se na cijelom području bivše Jugoslavije. Radi se o obiteljskom čovjeku koji slučajno usmrti mladu damu, za koju se ispostavi da je kći albanskog narkobossa. Njegov se život potpuno mijenja, a ja glumim njegovu suprugu. To je TV projekt koji se snima i na Kosovu, govori se i albanski, i kao takav je prvi projekt na ovim područjima. Poslije toga snimam, s Danilom Šerbedžijom, ‘Terezu’ za koju sam ja pisala...

Vaš sad već slavni scenarij...

- Da, napisala sam ga kad sam imala 25 godina, nisam imala posla, a ja u takvim situacijama ne padam u depresiju, nego hoću nešto raditi. Ne znam bih li se užasno radovala ili pobjegla od svega toga. Bez obzira na to što je toga puno i ponekad se čini da bombardiram sebe sa svih strana, ne želim propustiti da se svemu tome radujem...

Ali svjesna sam svoje privilegirane pozicije... koja je opet proizašla iz moje sulude energije i, zapravo, kontinuiranog rada.

Pa, to bez rada i ne ide.

- Puno sam bolja u svojem profesionalnom nego u građanskom životu (smije se), tako da sam se odlučila fokusirati na to. Naravno, imam dijete, imam svoje pse, oni imaju svu moju pažnju; s druge strane, imam već 38 godina i sve te neke propasti građanskog života koji sam pokušala afirmirati su iza mene, ne opterećuju me, to sam odradila.

To su samo događaji koji uz građanski život idu... vjenčanja i razvodi.

- Ali meni i ne idu. Treba biti realan. Sad sam puno sretnija, svako malo me obuzima naizgled neobjašnjiva, ali zapravo vrlo objašnjiva sreća i uvijek nastojim uvažiti baš trenutnu poziciju. U osnovnoj školi radiš za srednju školu, u srednjoj za faks... uvijek za budućnost. Ne želim više tako živjeti, svi momenti koji su dobri će mi proći. Sretna sam i cijenim to što mi se događa. I sebe u tom poslu i druge koji su sa mnom.

Ne smijete isključiti građanski život, imate samo 38 godina.

- Nisam ga isključila... samo sam se refokusirala. Sjetila sam se starog Vaniština intervjua u kojem je rekao da se nije do kraja dao umjetnosti jer je stalno pokušavao živjeti i građanskim životom oca, supruga.

On se jako dao umjetnosti, čudo bi mi bilo da se može više.

- Ali meni je jasno o čemu on govori. Puno sam više kontaktirala ‘sebe’ u posljednje vrijeme nego prije deset godina, kad sam samo išla glavom kroz zidove...

Taj ste tip, grlom u jagode?

- Da. Ali, sad već znam da će sve što napravim ostaviti neke dublje tragove, u tim sam godinama, a prije... baš te briga. Sad se od svih mamurluka oporavljam dva dana, pa razmislim hoću li tulumariti. ‘Biti svoj’, kako kaže Peer Gynt, ponekad je loš alibi... ali u puno stvari sam zaista bila svoja, išla do kraja. Sada sam svjesnija posljedica. Teško je ostati neoštećen, a u ovim godinama mi se ne da oporavljati po putu. Nešto se i naučilo. Uvijek sam imala potrebu letjeti izvan zadanih okvira, pobjeći i iz Splita i od tog društva. Prvi izlet bio je u Englesku, kad sam dobila stipendiju na godinu dana srednje škole.

Čemu vas je naučio London?

- Prodisala sam. Kritična sam prema Splitu jer je moj. Za Budimpeštu, u kojoj sam sada radila tri mjeseca, recimo, puno me manje briga, naravno, ali moji prijatelji koji tamo žive izvan su sebe nakon nedavnih parlamentarnih izbora. London me naučio dobrom engleskom, što mi jako koristi u poslu. Ostala bih i dulje da nisam već bila svjesna da želim na glumu, da mi roditelji ne mogu priuštiti novac za to gore.

Ne idete često u Split?

- Nemam neku potrebu... Tu mi je posao, dijete mi je tu rođeno, ide u školu, iako, većina mojih prijatelja jest iz Splita. Prijateljice Tajana, Danijela, Ivana Roščić, Marija Škaričić... izbjegle Splićanke. Moj dom je u Zagrebu.

Dvaput ste se razveli. Osjetili ste olakšanje ili i malo straha?

- Osjetila sam olakšanje.

Živimo u patrijarhalnom, sve patrijarhalnijem društvu. Možda je bolje biti ‘pod zaštitom’?

- Lijepo je imati svog ‘intimnog svjedoka’, ali ne ako nije dobro. Realno, nije ni mene lako obuhvatiti.

E, to je točno!

- Da, ako zaista postoji odnos, pravi odnos, to je lijepo.

Znate na vrijeme prekinuti lošu situaciju?

- Da. Kad sam nesretna i nezadovoljna, mogu napraviti projekciju onoga što će se dogoditi, osjetiti postoji li odnos, suodnos i volja za rješavanjem problema... ako ne, odem. Ako su ulozi veliki, naravno, uvijek vidim što se može napraviti. Ali ne mogu trpjeti bol.

Osim kad se tetovirate, granica trpljenja se podiže... imate krasnu tetovažu na leđima. Zašto trpite taj bol?

- Kako znate? Ne znam zašto trpim. To sam uvijek htjela. Biti tetovirana, imati piercing u pupku, obrvi, jeziku...

E, to ne možete, glumica ste.

- Ne mogu baš frfljati, da. Iako, što se tiče tetovaža, i sad sam u Mađarskoj vidjela koliko je tetovažu lako pokriti, da postane potpuno nevidljiva.

Kao majka, imate li velike planove za kćerku?

- Kažu da je teško odgajati dijete u današnjem vremenu. To je floskula kao i svaka druga. Živimo gdje živimo. Mogu ja njoj govoriti, prima se to, ali ona radi ono što od mene vidi. ‘Monkey see, monkey do.’ Nastojim da bude empatična, mislim da jest, da bude pismena, dobronamjerna. I sretna. Imam sad već striktna pravila za nove medije. Ukinula sam sve TV programe, ne posjeduje tablet, ima mobitel koji joj je ograničen... jer sam shvatila da sve to proizvodi jednu nepotrebnu histeriju koju smo uspjeli pobijediti. Nastojim te digitalne sadržaje zamijeniti realnim, dakle, ono što i sama sebi radim. Korigiram i nju i sebe. Ja moram postaviti granice njoj... a tko će meni? Ja sama; moji mama i tata ispucali su svoje davnih dana.

U Cannesu ste bili s kratkim filmom Dubravke Turić ‘Trešnja’. Hoćete li jednog dana i s ‘Terezom’?

- Ma, toliko sam već puno pričala o tom mom scenariju da me strah da ne ispunimo očekivanja. Prazan hod nakon faksa iskoristila sam da sama sebi dam priliku da naučim pisati scenarij. Usput su se ljudi zainteresirali za to, moja producentica Irena Marković, pa Danilo Šerbedžija, dobili smo novac za produkciju... I, evo, sad ga snimamo - 18. lipnja počinjemo. Napisala sam to prije 13 godina.

Osim glume... što još volite?

- Čitam! Evo čitam Istanbulsku konvenciju.

Negdje javno iskazujete svoje svjetonazorske stavove?

- Evo, vama! Postalo je apsolutno normalno da se sudi o nečemu o čemu se nema pojma, Frljićevim predstavama i Marinkovićevu filmu na neviđeno, o nepročitanim dokumentima. To je, u krajnju ruku, bahato i nekulturno. Ali samo mi se potvrdilo ono što sam već znala. Gušt mi je čitati. Kakav lijep, pismen dokument. Konvencija, osim što za cilj ima zaštititi žene od nasilja, opet otvara prostor ljudima lijeve orijentacije, a to se kod nas nikako ne želi... Ta su se vrata taman uspješno počela zatvarati. Hrvoje Hribar više nije ravnatelj HAVC-a, ne financiraju se neprofitni mediji, spriječili smo Danijela Ljuboju da ostvari svoje umjetničke programe u ZKM-u, Oliver Frljić je otišao u Njemačku, samo što nismo zabranili pobačaj... I, za kraj, cirkus oko Istanbulske. Odakle je kisik dolazio, te ćemo rupe začepiti. Plinska komora, u to se naše društvo pretvara. Nema zraka. Ne daju nam da živimo pošten život.