"Trudim se, nastojim i borim se da ostanem skroman u uspjesima i jak u nedaćama. Imam puno mana i želim biti svjestan svake, u najmanju ruku. Ako nisam trenutačno spreman riješiti se istih, želim se barem pozabaviti njima u profesionalnom smislu. Mnogo je tu paradoksa. Kao glumac morate imate svoje ja. Bez svijesti o vlastitoj osobi, smatram da se ne može vjerno stvoriti ulogu, ali ako se želite konstantno baviti ovim poslom, trebali biste biti vješti u tome da nerijetko gazite preko sebe samoga, a da ste mirne duše. Svi smo mi svjesni toga i to je dio našeg posla, u izvoru", predstavio nam se glumac Pavle Matuško (29).
Ovaj talentirani Brođanin nastavlja te nam priznaje kako bi, da se ne bavi ovim poslom, vjerojatno bio njegovatelj pasa, a prva mu je ljubav ipak bio sport. Najprije je probao tenis i taekwondo, ali se zaljubio tek kada je prvi put stao na gol, odnosno, kako kaže, između vratnica.
"Tada sam prvi put osjetio opsesiju i mislio sam da sam našao cjeloživotnu okupaciju. Bio sam, naime, stvarno dobar. Ne volim se hvaliti, ali još imam dobar obrambeni instinkt. Gianluigi Buffon bio mi je prvi idol te sam cijelu svoju sobu išarao njegovim potpisima, oblijepio je crtežima, posterima i drugim simbolima. Čak sam i didu, koji je bio nogometaš, prozvao Điđi po nadimku velikog, najvećeg golmana", rekao je.
Dodaje da je ta nenadana opsesija trajala do kraja šestog razreda kada ga je brat Karlo, koji je nakon završene srednje škole i igračke karijere postao trener, uveo u svijet košarke. Napominje kako su on i brat zajedno rasli zahvaljujući ovom sportu, ne samo kao trener i igrač, već kao i ljudi.
"Bilo je to najvrednije doba u mom životu jer sam upoznao prijatelje i ‘neprijatelje‘, suigrače i protivnike koji su svoje uloge mijenjali ovisno o tome je li u pitanju trening, utakmica ili odnos izvan terena. Jako sam zahvalan košarci na tome te tu zahvalnost vraćam tako da još ne mogu napustiti taj sport. Uvjeren sam da je košarka, uz obrazovanje, odgoj te vjeru, odigrala veliku ulogu u tome da sam se upisao na Akademiju, završio ju te da danas mogu reći da sam glumac", priznaje.
Ističe da je gluma našla njega, a zahvaljujući tom poslu živi svaki mogući život koji poželi. Ono što radi pruža mu posebnu čast i uzbuđenje jer svakim novim projektom ostavlja neizbrisiv trag svog djelovanja, a svoje se prve uloge sjeća i danas.
"Prvi sam se put na sceni okušao u prvom razredu srednje škole, na božićnoj priredbi na kraju prvog polugodišta. Tada sam to odradio zbog bolje ocjene iz hrvatskog jezika. Nisam to shvaćao ozbiljno i nisam niti pomišljao da ću se baviti glumom. Košarka je i dalje bila broj jedan, s time da su počeli izlasci, adolescentska posla. Osjetio sam koliko je košarka, odnosno sport dvosjekli mač. Moraju se u jednadžbu uključiti i ozljede. One su na neki način neizbježan dio sporta i bez pravog zdravstvenog vodstva i brige, nema ni pravog sportaša", sjeća se Matuško.
Nastavlja i kaže da je zbog neiskustva i mladenačke ludosti ozlijedio koljeno, zbog čega se šest mjeseci morao odreći terena, baš u vrijeme kada se u školi počela "kuhati" ideja za mjuzikl "Briljantin".
"To su doba obilježile krv, znoj, suze, ali iznad svega molitve. Djevojke, generacija starija od mene, željele su raditi predstavu za završetak školske godine te im je nedostajalo muškaraca koji znaju pjevati. Rekao sam da ne znam pjevati, ali zašto ne. Tako je rekao i žiri. Ne zna pjevati, ali zašto ne. Dobio sam sporednu ulogu te je igra počela. Napravili smo jako lijepu stvar, nezaboravan početak, moram priznati", sjeća se.
U to je doba pohađao Klasičnu gimnaziju fra Marijana Lanosovića u Slavonskom Brodu, a zadnju je godinu srednje proveo i kao član Satiričnog kazališta mladih Slavonski Brod. Ističe kako su mu uloge koje je tamo igrao puno pomogle pri upisivanju Akademije dramske umjetnosti.
"To je bila produktivna godina zahvaljujući Silviju Stilinoviću i cijeloj okupljenoj ekipi. Napravili smo nekoliko novih predstava te obnovili stare. Za prvu godinu ozbiljnijeg bavljenja glumom nije moglo bolje. Igrao sam monodramu ‘Sokratova obrana i smrt‘, a taj sam tekst na kraju iskoristio za monolog tijekom upisivanja na Akademiju. Zbog toga bih zasad izdvojio Sokrata kao ključnu ulogu i veliku školu za sve buduće kreacije", rekao je.
Akademiju je završio u klasi Dolenčić/Prohić, a govori kako mu se jednako sviđa glumiti u kazalištu i ispred filmskih kamera. Dodaje da bi želio ostati aktivan na oba područja. Na cijelom su mu putu najveća podrška obitelj, ali i brojni profesori s Akademije.
"Istaknuo bi profesora Tomislava Rališa, koji je moj fanatizam glumom kultivizirano i usmjerio tamo gdje želim zauvijek ići. Putem Branka Gavelle, i Cicely Berry dovodi glumca u njegov optimalan i vlastiti trenutak djelovanja. Gluma gdje glumac vlada, ali ako i ne vlada, svjestan je procesa koji se trenutačno događa i koji su procesi potrebni za mogućnost rada na sebi, partneru, situaciji, publici i svemu s čime se susrećemo kao autori. Najjači vjetar u leđa daje mi supruga Gabrijela, koja je kostimografkinja i zna sve s čime se nosim kao glumac i kao osoba. Trudim se biti njoj, što je ona meni. Ni jedan ni drugi ne volimo ovaj javni, popularni dio našeg posla pa će tu stati moj izljev ljubavi", našalio se Matuško.
Priznaje da nije uvijek lako biti glumac, a najzahtjevniji mu je dio posla to što ne znao što donosi sutra te nedostatak potpore za mlade i slobodne umjetnike. Kaže da od nečega mora i živjeti pa se nerijetko okreće i drugim poslovima.
"Nastojim to uzeti kao kurs za neku buduću ulogu", rekao je i dodao da mu je najljepši aspekt glume rad i stvaranje s ostalim kolegama.
Ulogu Spasoja Petkovića Štuke, poznatijeg pod nadimkom Monstrum s Ovčare, koju je igrao u filmu ‘6. autobus‘ okarakterizirao je kao najtežu u dosadašnjoj karijeri. Općenito na voli gledati filmove u kojima on igra, a vidjeti sebe u ovom filmu i u ovoj ulozi bilo mu je posebno teško.
"Uzbuđuje me prikazivati negativce jer i oni su ljudi. Njima je potrebna ljubav kao i svima nama. Tu vrstu drukčijeg traženja ljubavi smatram fenomenom glume i njezinom suštinskom potrebom. Istraživanje, razotkrivanje i učenje o tome je građenje vlastite osobe pa mi nije problem s te strane", objasnio je.
Bilo to na kazališnim daskama ili na velikom ekranu, Matuško ističe da je najvažnije ostati strastven i zainteresiran za svoj posao. Najbolji savjet koji je dobio, a koji i sam rado daje kolegama, jest vrlo jednostavan, a glasi "Probaj!" Kako kaže, posebnog uzora nema.
"Ugledam se na ljude koji su strastveni u onom što rade. Tako je bilo u košarci, tako je sada u glumi. Mislim da je važno biti spreman žrtvovati puno toga i ostati dječje zainteresiran za vlastitu profesiju. U svemu i svakome vidim uzor jer kao glumac nastojim od svih ljudi uzeti po nešto, pa tako i vratiti", rekao je te otkrio kako se priprema za nadolazeće nastupe i uloge.
"Tekst učim riječ po riječ, pa rečenicu po rečenicu, pa odlomak po odlomak dok ne naučim cijeli tekst. Ne mistificiram to previše. Nastojim na probe doći ranije, zagrijan i spreman za rad. Kad sam u takvom stanju, sve lakše ide", opisao je.
Kaže da gotovo uvijek ima tremu, ali je doživljava pozitivno i lako je se rješava.
"Trema je uvijek prisutna i dio je nastupa. To je, po meni, osjećaj odgovornosti i želja da napraviš najbolje što možeš. Tako da je doživljavam pozitivno i volim je. S prvom akcijom, trema nestane."
Za budućnost, kaže, ima brojne planove, a ove jeseni u kina stiže jedan poseban film koji spaja njegove dvije najveće ljubavi, glumu i košarku.
"Za kraj bih pozvao sve čitatelje u kina da pogledaju film o Draženu Petroviću, u kojem sam glumio brata Acu Petrovića. Ulogu o kojoj sam samo mogao maštati dok sam bio klinac. ‘Naš mali‘ od jeseni na velikom platnu!" završio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....