DUBRAVKA VRGOČ

INTENDANTICA HNK ZAGREB 'Ubijamo hit predstave da bi bilo mjesta za nove. Treba nam druga scena...'

Dubravka Vrgoč
 Darko Tomas / CROPIX

Dubravka Vrgoč, intendantica zagrebačkog HNK, predstavila je u svibnju novu sezonu HNK, prvu u njezinu drugom četverogodišnjem mandatu. Drama otvara sezonu s Tennesseejem Williamsom i “Mačkom na vrućem limenom krovu”, Opera s Mozartom i “Čarobnom frulom”, Balet s Theom von Harbou i “Metropolisom”. Ne samo tim, već i sa svim zastupljenim repriznim naslovima u sezoni reklo bi se da HNK s intendanticom Vrgoč na čelu nastoji zadržati stalnu i staru publiku, privući mlađu, ali i tzv. prosječnoga gledatelja koji traži hitove.

Što je repertoar središnjeg nacionalnog kazališta onako kako ga vi vidite u ideji?

- Još i prije nego što sam počela raditi u HNK, postavila sam si pitanje - koja je uloga nacionalnog kazališta u ovom vremenu i u ovom gradu i koja su očekivanja od njega? Trebalo je pri tome redefinirati njegovu poziciju, zadržati nacionalno obilježje u kontekstu autentičnoga prinosa hrvatske kulture europskoj i omogućiti da ostvarenje susreta između autorskog dijela i gledatelja bude što uzbudljivije. Ne treba zaboraviti da nacionalno kazalište danas svakako treba jamčiti slobodu umjetničkog stvaranja i njegovu dostupnost što je moguće većem broju ljudi. Iz toga proizlazi da repertoar jedne nacionalne kuće kao što je to HNK treba u svojim smjernicama omogućiti na svojoj pozornici susret klasične literature, a pri tome mislim i na dramsku i na opernu i na baletnu, sa suvremenom, kako bi zadovoljio očekivanja publike različitih generacija i različitih interesa te ponudio ‘priče’ s kojima se možemo identificirati. No, ono što mi se čini također iznimno važnim je da taj repertoar bude prepoznat i na domaćoj i na međunarodnoj sceni.

U Drami je vidljivo kako nastavljate politiku praizvedbe jednog domaćeg autora u sezoni, po čemu ste dosad bili prepoznatljivi. Gledali smo Tenu Štivičić, Matu Matišića, Kristijana Novaka. Iznenađenje je da je HNK naručio tekst Mire Gavrana, i u Europi popularnog humorističnog autora, ali za manje, komorne predstave. Kako ste došli na tu ideju, Gavrana HNK dosad nije uzimao u obzir?

- Ne nalazim da je iznenađenje to što je HNK naručio tekst od Mire Gavrana, autora čije su drame prevođene na desetke jezika, a izvođene u stotinama kazališta na različitim kontinentima, iznenađenje je to što pisac koji je tako prepoznat u zemlji i izvan nje, nikada nije dobio priliku da se predstavi na pozornici središnje nacionalne kuće. Njegova drama ‘Svi moji rođendani’ prati 70 godina u životu jednog dramskog junaka, no istodobno prati desetljeća naših života, sva ona društvena zbivanja koja su se tijekom tog vremena i bez naše volje upisivala u naše sudbine i zauvijek nas mijenjala.

U opernom repertoaru slijedi već ustaljeni trend. Osim naslova iz tzv. željeznog repertoara, koji se ne režiraju ‘željezno’, Opera donosi jedno djelo koje kod nas nije praizvedeno. Ovaj put riječ je o Rossiniju i ‘Ženi s jezera’. Vidjeli smo da Drama može uspješno izvesti suvremeni mjuzikl, no zašto se onda Opera ne bi upustila u neku suvremenu izvedbu operete? Nije ovdje riječ o žanru, nego o tome da jedino HNK Zagreb može sutra, primjerice, jednog Tijardovića izvesti na razini kakvu ne možemo vidjeti drugdje u Hrvatskoj.

- U tri operna naslova koliko smo u mogućnosti izvesti, potrebno je posložiti i djela klasičnog i suvremenog repertoara i još neko ‘iznenađenje’ za publiku. Posljednje četiri sezone uz klasični repertoar od kojeg smo izvodili i opere koje nikada kod nas nisu izvođene ili one koje se dugo nisu izvodile, imali smo u koprodukciji s međunarodnim kazalištima i svjetske praizvedbe suvremenih opera. Uostalom, prošle smo godinu dobili prestižnu europsku nagradu Fedora za izvedbu suvremene opere ‘Kein Licht’ u koprodukciji s Parizom, Luxembourgom i Münchenom. Svakako mislim da je opereti mjesto na našoj pozornici, a u planu je i jedan mjuzikl koji bi američki autori pisali za naše kazalište.

U Baletu ove sezone nema klasičnog naslova, nego neoklasični i moderni koreografi Bubeniček i Preljocaj, dosad nepoznati domaćoj publici, kao i Giorgio Madia s “Opasnim vezama” koji je već u HNK radio ‘Petra Pana’. Kako balet stoji s popunjenošću u odnosu na ostale? Kolika je popunjenost Opere, Baleta i Drame u prosjeku, a koliko je ukupno prodanih karata u sezoni?

- U prva tri mjeseca ove godine, i to u ona tri mjeseca koja i nisu najatraktivnija za kazalište, naša je popunjenost bila iznimno velika. Baletne i dramske predstave bile su pune 96 %, a operne 87 %, a ukupan broj posjetitelja ako računamo i izvedbe na gostovanjima i na otvorenim prostorima, dosegnuo je brojku od 200.000. To je iznimno puno, pa se doista moramo potruditi da u sljedećoj sezoni budemo barem blizu tim brojkama. Ono što me iznimno veseli je to da smo u posljednje dvije sezone doveli u HNK i publiku koja nikada nije dolazila u naše kazalište, ali i mnogo mladih za koje ćemo se potruditi da ih sljedećih sezona bude još više.

HNK ima određene naslove, ‘bombe’ u reprizi, na koje publika hrli i nema šanse da se izigraju u mjeri u kojoj publika hoće, smetaju im termini novih premijera. To su balet ‘Glembajevi’, ‘Ljudi od voska’, ‘Orašar’ da ne govorimo, ‘Tko pjeva’, ‘Tri zime’, vjerojatno sad i ‘Turandot’. Trenutačno, naime, živcirate publiku jer hit nema dovoljan broj izvedbi, a s druge strane, jedino što bi vam preostalo jest da zbog hit-repriza smanjite broj premijera… Dok HNK nema drugu scenu, koje je rješenje?

- Potreba za drugom scenom je doista očajnička, bez nje više nećemo moći producirati nove i nove naslove. Naime, događa se da mi jednu predstavu ‘ubijamo’ drugom. Konkretno, jedna se predstava ne uspije još izigrati, a već dolazi druga za kojom postoji isto takvo zanimanje. Na taj način pomalo nestaju s repertoara hitovi kao što su ‘Tri zime’ ili ‘Ljudi od voska’ koji se pune čim ih stavimo u program, a paralelno je potražnja golema za brojem izvedaba ‘Ciganina, ali najljepšeg’ i ‘Tko pjeva, zlo ne misli’. Isto je tako u Operi s predstavama kao što su ‘Ukleti Holandez’ ili sada ‘Turandot’, u Baletu s ‘Glembajevima’ ili ‘Labuđim jezterom’, ‘Sisi’....

HNK Zagreb je vodeća kulturna institucija u zemlji kojoj je zadaća i zadržati artistički dignitet, ali i stvoriti mjesto zanimljivog kulturno-društvenog života, koji je nužan, recimo i s obzirom na poplavu mjesta lošeg ukusa i nivoa u gradu, na što ljudi koji se bave umjetnošću često zaboravljaju. No, kako se može stvarati i dokad visoka umjetnost koja je i skupa s koeficijentima koji su mišljeni kao u doba Mike Špiljka?

- Iznimno je teško pomiriti te nespojive činjenice i u takvim okolnostima raditi teatar koji privlači i domaću publiku te je istodobno prepoznat i na međunarodnoj sceni. Prije svega, mi taj teatar radimo u zgradi iz 1895. godine koja je dosad u svojoj povijesti samo jedanput adaptirana i u koju se ulagalo iznimno malo. Naša oprema je stara i dotrajala, krov prokišnjava, čak su i stepenice na ulazu iskrivljenje. Doista imamo koeficijente iz pretprošlosti, naše su plaće najmanje u usporedbi s drugim kazalištima koja godišnje ponude upola manje programa. Mi smo potkapacitirani što se ljudi tiče, napose, tu je manjak tehničara, zbog čega trenutačno imamo velike probleme te smo otkazali neka od važnih domaćih i međunarodnih gostovanja. No, unatoč tome, ne odustajemo od visokih umjetničkih kriterija koje smo si zadali i koje je naša publika, što je možda i najvažnije, prepoznala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 03:30