OPERA 'JENUFA'

Ivanka Boljkovac odlična je zla pomajka u ovoj mračnoj priči

ZAGREB - Gotovo sedamdeset godina nakon posljednjeg postavljanja, u Zagrebu je zaigrala “Jenufa”, opera češkog skladatelja Leoša Janáčeka, nastala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Premijera nove produkcije ovoga djela u HNK u Zagrebu održana je prošli petak s Tamarom Franetović Felbinger, Albertom Bonnemom, Romanom Sadnikom i Ivankom Boljkovac u glavnim ulogama, dok je na repriznoj predstavi u ponedjeljak naslovnu ulogu preuzela Adela Golac Rilović, a Alberta Bonnemu zamijenio Stjepan Franetović.

Usponi i padovi

Orkestrom kazališta ravna maestro Srboljub Dinić, čiji su autoritet i umjetnička vizija očito potaknuli orkestar na mnogo budniju i intenzivniju izvedbu od one na koju smo navikli, iako je na predstavi u ponedjeljak također bilo podosta uspona i padova. Adela Golac Rilović vrlo je uvjerljiva u ulozi Jenufe, djevojke koja ostaje trudna prije braka, a nakon što njezin zaručnik Števa bježi od obaveze da je oženi, njezina pomajka ubija u tajnosti rođeno dijete, kako bi je tako spasila od sramote i omogućila joj udaju za Lacu, Števina polubrata.

Strašan zločin

Vokalno i scenski snažna, njezina Jenufa kod slušatelja doista izaziva poistovjećivanje i suosjećanje s likom nesretne djevojke. Uz nju, dvije su najuspješnije portretirane uloge ona Crkvenjarke, koju je igrala Ivanka Boljkovac, te Stare Burje, što ju je interpretirala Zlatomira Nikolova. Obje su umjetnice doista upečatljive na sceni, kako Nikolova u manjoj ulozi, tako i Boljkovac u ulozi Jenufine pomajke, počiniteljice strašnoga zločina što se nalazi u središtu ove glazbene drame. Vrlo dobra ostvarenja postigao je i muški dio solističke postave, predvođen Stjepanom Franetovićem u ulozi Števe te Romanom Sadnikom u ulozi Lace.

Muški zbor zaslužuje sve pohvale za snažnu izvedbu lijepoga i zaokruženog tona, dok je ženskom dijelu nedostajalo energije, što se odrazilo i na njihovo pjevanje.

Autorska ekipa

Režija Ozrena Prohića, ako zanemarimo poneka karikirana rješenja, najefektivnija je u situacijama s malo likova na pozornici, poput mučne i turobne atmosfere drugoga čina, no kada na pozornici ima aparat od mnogo solista i mješovitog zbora, čini se kako nailazi na poteškoće u integriranju svih pojedinaca u radnju. Scenografija Branka Lepena odlično dočarava atmosferu djela u koju su se uklopili i kostimi Petre Dančević, a pohvaliti treba i svjetlo Zorana Mihanovića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 17:31