IVOR MARTINIĆ 'Hrvatski teatar na dramskom piscu živi kao parazit'

Predstava “Bojim se da se sada poznajemo” Ivora Martinića, u režiji Dominiquea Schnizera, bit će premijerno postavljena večeras u kazalištu Gavella. Novo je to dramsko djelo jednog od ključnih predstavnika izuzetno potentne mlađe generacije dramskih pisaca, koju uz njega predvode Tena Štivičić, Ivana Sajko, Olja Lozica i drugi, a predstava je rezultat suradnje Gavelle i Theater und Orchester Heidelberg. Zahvaljujući projektu Europske kazališne konvencije “The Art of Aging” kazališni komad - koja u prvi plan stavlja prekid emotivnog odnosa, odnosno nemogućnost jednog bivšeg para da u kasnijim godinama definira sjećanje na ljubav -već je imao u studenome njemačku premijeru.

Bivši ljubavnici

- Čitava drama, čiji se okidač događa kada jedan protagonist dolazi do spoznaje da je zaboravio trenutak kada mu je onaj drugi, sad već bivši, partner izrekao da ga voli, govori o ljudskoj potrebi opisivanja i definiranja sjećanja kroz izgovoreno, kroz jezik, te o slabim mogućnostima da u tome doista uspije. Dakle, predstava priča o tome da, pokušavali artikulirati povijest svjetskih ratova ili duboko emotivnu temu, nailazimo na sličan problem: jezik nam se uvijek iznova opire realističnoj materijalizaciji događaja - govori Ivor Martinić u čijoj predstavi glavne uloge tumače Filip Križan i Ivana Bolanča.

Mladi Bračanin, koji nastavlja hrvatsku tradiciju plodnih dramskih pisaca odraslih u okruženju izoliranog otočkog svijeta, najpoznatiji je kao autor teksta predstave “Moj sin samo malo sporije hoda”, jedne od najnagrađivanijih u povijesti hrvatskoga kazališta koja je nakon uspješnog postavljanja u ZeKaeM-u, među ostalim izvedena i u Buenos Airesu, u kazalištu Apacheta Sala/Estudio, u režiji Guillerma Cacacea.

- Uspjeh te predstave mislim da najviše dugujem nekadašnjoj direktorici ZeKaeM-a Dubravki Vrgoč i jednako ambicioznim glumcima toga kazališta. Kao pisac imao sam tu sreću da su u mojim komadima često igrali odlični glumci kao što su Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica, Alma Prica, Mirjana Karanović... Mislim da su upravo glumci najveći ambasadori mojih tekstova u svijetu.

Argentinska verzija

Kao i većina mojih tekstova, i “Moj sin samo malo sporije hoda” govori o odnosu okruženja prema drugom i drugačijem, prema osobama s invaliditetom gdje smatram da se čak i dan-danas na obitelji koje imaju člana s tim nekom vrstom “drugačijosti” gleda s izvjesnom nelagodom. Ono što me fasciniralo u argentinskoj verziji predstave jest da su se za ulogu bake usudili uzeti 93-godišnjeg naturščika, gospođu koja nije glumica, koja ne igra, već, rekao bih, živi tu ulogu posve energično unatoč svojoj poznoj dobi - nastavlja pisac.

Iako su mu djela izvođena u Americi, Australiji i Europi, Ivor Martinić svojim eklatantnim uspjehom nije uspio naročito izmijeniti status dramskog pisca u okvirima lokalnih kazališnih prilika.

Kamenoklasari

- O dramskome piscu u Hrvatskoj nitko ne brine, ni kroz stipendije niti kroz bilo koje druge benefite u kulturnom sustavu, on je naprosto prepušten volji kazališnih menadžera da ga eventualno pozovu da nešto napiše. Dramski pisci kod nas niču na divlje, brinu se sami o sebi, a hrvatsko kazalište koje ih dobiva kao iznenadni, neočekivani dar, živi na njima kao kakav parazit. Slovenski teatar tri put više plaća dramskog pisca nego hrvatski, dok ga srpski plaća dvostruko manje nego mi - ističe Ivor Martinić.

Za ilustraciju okolnosti o kojima govori dovoljno kazuje činjenica da danas etabliranome piscu njegov prvi dramski tekst “Jednostavno nesretni”, nagrađen Držićem, nikad nije izveden u Hrvatskoj, dok je Martinićeva “Drama o Mirjani i ovima oko nje” prije Zagreba, gdje su je dva kazališta odbila, praizvedena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu s Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi, te u Mesnom gledališču ljubljanskome.

Mesno gledališče i dan danas ostalo je čvršće vezano za hrvatskog pisca odraslog u obitelji kamenoklesarske tradicije u Pučišćima. Na dan Gavelline premijere predstave “Bojim se da se sada poznajemo” ljubljansko kazalište premijerno će izvesti tekst “Kad je dijete dijete bilo” koji je specijalno naručilo Ivoru Martiniću.

‘Nebo nad Berlinom’

- Željeli su da napišem djelo po motivima čuvenog filma Wima Wendersa “Nebo nad Berlinom”. Na temelju motiva sjajnoga filma napravio sam predstavu o ljudskoj potrebi da ustroji društveni život, konkretno u Europi, gdje razliku u odnosu na većinu čini pojedinac koji nije apatičan, koji vjeruje da može sudjelovati u promjenama, progresu. Glavni lik u drami pokušava glumiti anđela koji odlučuje postati čovjek. Da bi lik razumio motivaciju tog anđela mora pronaći u ljudskome životu nešto što je lijepo. Odgovor je uvijek isti, to je ljubav, u svakom smislu, prema bilo kome i bilo čemu - govori Ivor Martinić koji trenutačno završava dramu naslovljenu “Dobro je dok umiremo po redu” u čijem je središtu lik koji odluči napustiti svoju zemlju ne iz ekonomskih motiva, već iz želje da živi u sredini u kojoj nije definiran materinjim jezikom, obiteljskim kao i političkim naslijeđem. Tekst smatra aktualnim, podsjećajući, između ostalog, na izjave ministra obrazovanja o tome kako pojedinci koji žele emigrirati trebaju vratiti novac koji je Hrvatska uložila u njihovo znanje.

Jedno zagrebačko kazalište već je pokazalo ozbiljan intres za inscenaciju najnovijeg teksta Ivora Martinića.