KAZALIŠNA ADAPTACIJA

IVOR MARTINIĆ OTKRIVA ZA JUTARNJI: 'Inspiracija za apokaliptičnu atmosferu u 'Ciganinu' bile su mi američke serije'

 Srđan Vrančić / CROPIX

“Ciganina, ali najljepšeg”, roman Kristiana Novaka, ove godine jedva da je minula koja književna nagrada. Nakon što je “Črna mati zemla” proglašena najboljom dramskom predstavom, još se i s više iščekivanja čeka skorašnja premijera “Ciganina” kojeg na pozornici HNK režira Ivica Buljan.

Adaptaciju romana koji je pratila velika pozornost i prije no što je izašao, koji su i čitatelji i kritika čekali tri dana za Interlibera 2016., obilazeći štand OceanMora, napravio je Ivor Martinić.

Martinić i Buljan puno su radili skupa, s Buljanom je, među ostalim, radio i adaptaciju romana Dubravke Ugrešić “Baba Jaga je snijela jaje”, Buljan je bio dramaturg na brojnim predstavama koje je Martinić radio s Robertom Walterom kao redateljem (Petar Pan, Ružno Pače u ZKM-u).

“Ova adaptacija nije namijenjena da takva kakvu sam je ja napravio bude direktno prebačena na pozornicu, već da se na njoj dalje radi, da kroz probe inspirira umjetnike da stalno pronalaze nešto, izbace neke stvari i neke rečenice… Buljan i ja razgovarajući o njoj često smo se referirali na američke serije tipa ‘True Detective’ i ‘The Leftovers’”, govori Martinić.

Jezična adaptacija

U vremenima kad se o televizijskim dramama govori kao o modernim romanima, objašnjava zašto su im baš dvije spomenute serije poslužile kao reference: “Osim briljantne scenarističke strukture imaju i neki misteriozan mrak u kreiranje atmosfere današnjeg društva. Iako duboko uronjene u stvarni život, obje imaju elemente apokaliptičnosti. Govore o kultovima, kraju svijeta, tajnim društvima itd. Dalje, radnja obiju serija odvija se u manjim mjestima, mračni su i likovi i okruženje sa svim tajnama, a govore o američkoj provinciji, kao što i “Ciganin, ali najljepši” govori o hrvatskoj provinciji. I u tom romanu postoji misteriozno ubojstvo, tajna društva, tajne, romska vjerovanja, predviđanja i gatanja koja čine apokaliptični moment u čitavoj priči.

No, ono što je bilo najinspirativnije jest način na koji se grade likovi i mogućnosti na koje ti likovi međusobno djeluju u takvoj televizijskoj dramaturgiji. Pomoglo nam je to u kreiranju unutarnjih dvojbi naših likova iz “Ciganina”, ne toliko linearnih karaktera koliko karaktera koji će moći prikazati svu svoju unutrašnju bol. Jer bol likova iz “Ciganina” je toliko zakopana unutar njih samih da je bilo potrebno pronaći primjeren scenski način kako to prikazati, a to smo napravili ne samo kroz dijaloge, već kroz atmosferu čitavih scena koje su mračne, napete, snovite, odvijaju se po šumama, uskim kuhinjama, blatnjavom dvorištu, pretrpanim garažama, uskim policijskim uredima.“

Sigurnost je svima ulijevala činjenica da jezičnu adaptaciju teksta raditi Kristian Novak. “Likovi ne govore toliko snažnim međimurskim naglaskom kao što je to u romanu. Znali smo da, ako odemo predaleko, ili u nekom smjeru koji ne bi odgovarao podneblju Međimurja, da će Kristian na kraju sve to uzeti u svoje ruke. Također, dali smo mu slobodu da sve te stvari, poput scene kada netko dolazi drugome u goste i donosi kolač, uredi, on je taj koji će reći kakav bi to točno kolač ljudi u Međimurju donijeli jedni drugima.”

Riječ je velikoj ansambl predstavi u kojoj glumi gotovo 30-ak glumaca, 43 su govorne uloge. Što je činjenica da na raspolaganju ima toliko glumaca značila za adaptaciju? “To je jedinstvena prilika da kao autor adaptacije nisam imao ograničenje da moram imati što manje likova. Ovdje je, dapače, moguće imati likova koliko god poželite.“

Zatvoreno društvo

Svi Novakovi likovi su antijunaci, netipični predstavnici svoje etničke ili socijalne skupine. “Njihov strah se baš i krije u tom odudaranju od stereotipa i pokazuje kakvo je ovo društvo u kojem živimo. To je priča o strahovima koje živimo u zatvorenim socijalnim skupinama u kojima se bojimo biti drugačiji. I to mi je bila glavna nit vodilja kod svakog od likova kojem sam pristupio… “

Ne treba, jasno, očekivati da ćemo na nacionalnoj pozornici gledati preslikana realnost međimurskih Roma. “No, već i sama činjenica da se njihova priča priča u HNK jest znak, usudio bih se reći, poštovanja prema toj zajednici. Jako je bitno da će njihova priča biti postavljena na toj pozornici, nadam se da će i to povećati njihovu vidljivost.“

Nina Violić, koja igra Milenu, djevojku iz provincije koja iza sebe ima propao brak i otkaz u banci te se, slomljena i poražena, vraća kući, u nedavnom je razgovoru, spominje Martinić, “izrekla jednu vrlo točnu misao, rekla je da Milena na neki način prezentira strah svih onih koji su došli iz provincije što bi mogli postati. Milena se vraća među ljude koje više ne razumije, u sredinu u kojoj ne želi živjeti. Ono gdje se najčišće vidi to o čemu Violić govori jest način na koji se Milena uklopila među ljude koje je do jučer prezirala. Mislim da se u tom ‘uklopljavanju’, zapravo odustajanju od sebe da bi ti u nekom društvu bilo ‘toplije’, krije taj strah svih onih koji su napustili provinciju.

Strah da ćeš jednom i mentalno biti dio provincije i da ćeš se pokoriti pravilima koje takvo, zatvoreno društvo može imati. Da ćeš biti kao oni i da će ti to biti u redu. To je taj strah. To ima veze i sa aktualnim trenutkom koji Hrvatska živi, a u kojem se svakim danom sve više zatiru problemi onih koji su u našem društvu drugačiji, kao bi se eventualno slomili i prihvatili nazovimo to tako nacionalne norme ponašanja.“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:57