Jagoš Marković, poznati kazališni redatelj koji je do sada režirao više od pedeset predstava i dobio gotovo isto toliko strukovnih festivalskih i državnih nagrada u Srbiji i Crnoj Gori, također je i prvi redatelj s prostora Srbije i Crne Gore koji je režirao predstavu u Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama, nakon rata. Za sebe kaže da je i Srbin i Crnogorac, da to jest i nije bitno, i da umjetnost jest područje gdje je moguće dotaknuti jednostavno - humanost. Nakon “Romea i Giuliette” u Dubrovniku njegovi sljedeći projekti nastavljaju se u Beogradu i u Tivtu.
Napravili ste klasično djelo na klasičan način bez suvremenih analogija, poigravanja tekstom, odjećom, što je čest slučaj u prikazivanju klasičnih djela. Kako to da ste sačuvali “čisti” oblik?
- Shakespeare je, znamo, genijalan pisac. Jedno od ključnih odlika genijalnog djela, također znamo, je - svevremenost. Konkretno, “Romeo i Giulietta” suštinski su i vrlo suvremen komad. Pitanje ljubavi i mržnje je danas, čini mi se, aktualnije i akutnije čak i od velikih ekoloških tema za koje lično smatram da su najozbiljniji problem današnjice. S političkim aktualnostima neću ih ni uspoređivati jer, s jedne strane, mijenjaju se svaki čas, a s druge, u njihovoj osnovi je, manje ili više, manipulacija mržnjom. Dakle, eto nas opet kod ljubavi i mržnje.
Teatar ne dijelim na klasični i moderni, teatar ili jest ili nije dobar, ili jest ili nije produkt darovitosti. Ne gone me mode u ovim godinama, ni ja njih. Još manje želja za samoreklamerstvom sa scene.
Ova režija je došla u trenutku moje sitosti, zadovoljenog ega, odavno nahranjene taštine, odavno uspostavljenog svog mjesta u teatru, u trenutku mira i sporazuma sa sobom. To je lijep osjećaj. A ansambl, koji je darovit i predan, posvećen, discipliniran, emotivan ansambl u kojem je svatko na svom mjestu - oni su mi omogućili da koncepcija opstane takva kakva jest. Oni zaista znaju da “sviraju", zaista, to što rade nije zvuk, to jest muzika... Otuda reakcije publike, uspjeh...
Ovu predstavu prati i činjenica i da ste prvi srpski redatelj nakon rata u Dubrovniku. Mislite li da je postojala opasnost da to postane važnije od same predstave i mogu li se uopće takve stvari razdvajati, trebaju li i na koji način?
- Više sam puta isticao i ističem i šta meni osobno Igre znače i šta su one kao takve. Rastao sam i stasavao uz kazališne scene i replike, božanske iskre, sa zidina. Čast mi je raditi ovdje - čast. I u program za predstavu sam napisao da su Dubrovačke ljetne igre praznik umjetnosti i ljepote. I, čini se dragocjenije i potrebnije nego ikad. Jer, pošast neukusa i prostaštva hara. I sve zlo što iz toga proizilazi. Čini se kao da su pobijedili i nadvladali Orwellov “veliki brat” i “životinjska farma”. Ali kad svjetlost Dubrovačkih igara raspori tminu i mrak, nada se rađa, bastion kulture pulsira u ritmu srca i života. A bez kulture - života nema. Više puta sam rekao: kad čovek umre, svi centimetri i kilogrami su tu, ali života nema. Nedostaje, izračunali su medicinari, jedan gram - gram duše.
Činjenica da sam prvi redatelj koji nakon rata devedesetih radi u Dubrovniku meni, a mislim ni ostalima u ekipi, nije bila važnija od same predstave, a čini se ni publici. A predstava se, zajedno s publikom, zapravo sama brani od toga da bude u sjenci takvih odrednica.
Je li izbor naslova nekako povezan s tim, prihvaćanjem različitosti?
- Nismo komad birali da bismo bili politički aktualni i korektni. Birali smo ga zbog Shakespearea, teatra, ljubavi i mržnje… da ne ponavljam. Ali i komad i predstava imaju i tu dimenziju. Vidite, u teatru se obično kaže - “igra iz lika” i “igra iz funkcije”. Igra iz funkcije, ukratko, bazira se na upotrebnoj vrednosti. Niti smo se u ovoj predstavi, niti sam se ja ikada u svom radu rukovodio upotrebnom vrijednošću. A da smo se bavili Capuletijima i Montecchijima - bavili smo se. Kada čovjek postaje Capuleti ili Montecchi, odnosno onaj gori dio jednih ili drugih, svejedno? Onda kada napusti ljubav, kad joj okrene leđa i posegne za mržnjom vjerujući da će mu njena tama dati moć. Ne zna, tako sitan i mali, da je tad prvo sam sebe kastrirao.
Što mislite o participativnosti u umjetnosti, što o ulozi gledatelja?
- Nema umjetnosti bez publike. Nijedne. Teatra pogotovo. Publika na “Romeu i Giulietti”, koja stoji i bez karte i bez mjesta i ne vidi tri četvrtine scene, nego samo sluša tekst - i to dva puna sata - e to smatram uspjehom najvećim i mojim i našim. Ako dokaza ima, formalnog, e to je dokaz, koji i u času najvećih sumnji svakom od nas može da napuni dušu spokojem..
Publika?
- Sačuvaj Bože kad se publiku zaboravlja! Zaboravi se publiku bez koje ni na koji način nema teatra, kao ni bez glumaca. I ovakvi intervijui mogu biti lijepi i korisni, ali svrha nisu... Oni su malena pratnja, dobra ili loša reklama, ali suština je igra i spoj predstave i publike. Tada počinje čudo zvano teatar, čudo koje u riječi ne staje zato što ljudi i dolaze svaku večer, zato odvajaju novac. Zbog onog nečeg... Služimo tom nečem, doživljavajmo ga, koliko možemo.
Na koji je način umjetnost povezana s društvenom zbiljom? Na koji način s današnjim poretkom - kapitalizmom?
- Na mnogo načina, no pri tome treba stalno imati na umu da umjetnički čin nije bacanje letaka. Umjetnost se društvenom zbiljom bavi na drukčije načine, zato je ljekovita. To “drukčije” prije svega podrazumijeva ljepotu u punom smislu te riječi. Umjetnost je, kažem, prečica do ljudske duše, pa i njena obrana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....