ANDRÁS URBÁN

JEDAN OD NAJTRAŽENIJIH REDATELJA REGIJE 'Živimo u eri kolektivnog ludila gdje smo svi vampiri sami sebi'

 Sandra Simunovic / CROPIX
Provokativni autor govori o svojoj predstavi ‘Dracula’ u ZKM-u, ali i životu na srpsko-mađarskoj granici

Bliže performansu negoli konvencionalnom teatru, redatelj radikalne kazališne poetike, provokativan i angažiran András Urbán večeras u ZKM-u ima premijeru “Drakule”. Roman Brama Stokera u Urbánovoj teatarskoj adaptaciji postaje kritika povampirena kapitalizma, a ima tu, u pola glasa kaže, neispavan i umoran Urbán, “i raznih drugih, balkanskih, vampira...” “Drakula” je nastao u koprodukciji s mariborskim Slovenskim narodnim gledališčem i s Fondazione Teatrom Due iz Parme. Zagrebački dio postave čine Lucija Šerbedžija, Edvin Liverić, Dado Ćosić i Mia Biondić.

Kraj jedne ere

Tko nam danas siše krv? “‘Ko kome! Ljudi uvijek traže krivca, a riječ je zapravo o nezdravoj simbiozi, uzajamnom sisanju krvi, svaka strana radi to onoj drugoj. Te ‘vampirske momente’ nalazimo unutar sistema, a sistem prihvaćamo kao neku danu uvjetovanost sa strane države. Cijela je politička ekonomija vampirski posao.” Personalizirajući destrukciju, tko siše krv samom Andrásu Urbánu? “Svi smo mi vampiri sami sebi, teško mi je govoriti o izloženosti nekoj destrukciji, jer ima tu i autodestrukcije. Pred kraj neke ere svi se predaju kolektivnom ludilu, to je ono što sad doživljavamo.”

Znači li to da smo na kraju “neke ere”, da ide prevratnički trenutak? “Nisam vidovit. Ali, ako se okreneš i upitaš ljude oko sebe, dođeš do takvog zaključka. Prije godinu dana počeo sam pitati glumce iz raznih kazališta, gradova i zemalja s kojima radim, hoće li biti rata. Od 15 koje sam pitao većina je rekla da je moguće da će rata biti. Prihvaćaju to pasivno, nemaju svijest da mogu na to utjecati, mijenjati stvari. To mi pitanje više služi da provjerim odnos ljudi prema stvarnosti, negoli da vidim hoće li biti rata. Svi imaju veliku nesigurnost u pogledu budućnosti.

Svi smo kreditnim sistemom stjerani u sadašnjost, ali ne na oslobađajući način da svjesno živimo u danom trenutku, ovdje i sada, nego nas vanjske sile tjeraju da zgrčeni u strahu od sutra živimo u sadašnjosti. Svi računaju na neku vrstu lošeg završetka vremena kojem svjedočimo, iako se to u nekim sredinama manje, a u nekim više osjeća.”

Ravnatelj je kazališta Kosztolányi Dezsö u Subotici, u vojvođanski je teatar donio revoluciju. Ne djeluje kao čovjek kojeg zanima vanjsko potvrđivanje i odobravanje drugih. Nekad talentirani student režije u Novom Sadu na pet je godina prekinuo fakultet, usred ratnog ludila devedesetih. “U Subotici nije bilo jasno ‘ko je ‘ko i što se događa. Odlazak s fakulteta nije bio politički revolt, psihički sam puk’o. Povukao sam se u Sentu, kod roditelja, pio pivo i spavao, borio se sa strahovima, radio u tvornici šećera, išao u nadničarstvo kod komšije koji sadi ruže.

Strah od rata

Zahvalan sam roditeljima što su me podržali da se vratim na fakultet, jer ništa drugo osim režije nije mi se nametnulo kao opcija. Sve ono što se događalo devedesetih prilično me potrošilo, toliko da i danas, ako mi se čini da se nazire moment nekog ponovnog sukoba, rata, zatvaranja granica, izolacije, u meni javlja strah. Sve svoje strahove iz djetinjstva i dalje živim. Zreliji sam pa se znadem nositi s njima. Evo primjer iz teatra: mladi je redatelj pred premijeru u velikom stresu, ali isti takav stres osjećam i sa 45, samo se to sad manje vidi na meni. Nismo naučeni da možemo mijenjati društvo. Slično je i s odnosom prema strahovima. Kao da je društvu u interesu da neke strahove ne savladamo.”

O Mađarskoj Victora Orbana i izbjegličkoj krizi nerado govori. “Mađarsko društvo je snažno podijeljeno, toliko da se tamo ni o čemu ozbiljno ne razgovara, već se sve gleda s pozicija ideologije stranke kojoj pripadate ili koju simpatizirate. Pa onda imate teme o kojima ljevica i neće govoriti niti zauzimati stav jer to drže sadržajem za desnicu, a vrijedi i obratno. Svako zatvaranje granice je jezivo”, kaže čovjek koji živi na subotičkom Palićkom jezeru, nedaleko srpsko-mađarske granice. “Puno je i licemjerja među Orbanovim kritičarima, jer i oni koji ga napadaju, na kraju rade slično.

Ograda je strašna, ali i svako zatvaranje granice je strašno, a tome pribjegavaju mnoge europske zemlje kad do njih stigne izbjeglički val. U Subotici godinama gledamo kako dolaze izbjeglice. Europa se pravi nespremnom za ovakvu situaciju. Mislim da to rade namjerno, pa svaka zemlja ima tajne službe i one, valjda, nešto rade. A građani službeno od političara posredovanjem medija ne dobiju o izbjegličkoj krizi nikakve šire informacije negoli ih imamo mi obični ljudi koji živimo uz granicu i do kojih dolazimo gledajući oko sebe. Nije moguće da se baš ništa ne zna, a tako nam se to tvrdi i predstavlja.”

Pitanje pripadnosti

Mađarsko državljanstvo uzeo je tek nedavno. “Ne želim više biti zatvoren u granice, djeca su mi rođena u Mađarskoj, oni imaju to državljanstvo pa sam sad i ja uzeo. Nikad nisam živio u Mađarskoj, niti planiram, makar jezično i kulturološki dijelim s Mađarskom dio svog identiteta. No, moja pripadnost je vojvođanski Mađar, to je moj prostor. Gotovo da mi je nametnuto baviti se identitetom i pripadnošću, samom činjenicom da sam manjina i da ne znam kako je živjeti kad pripadaš većini. Interkulturalnost gotovo da više i ne postoji, u Subotici danas žive zatvorene etničke zajednice, jedni se ne bave drugima, ne postoji identitet grada već samo malih zajednica. Na ulici Mađarica i Srbin govore engleski, jer ne znaju jezik onog drugog. Većina će pitati kako to da ona ne zna srpski, a neće se pitati kako to da on ne poznaje jezik okoline, svoje susjede, jer to nije samo pitanje većinskog jezika države u kojoj živimo već i jezika lokalne zajednice.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 06:10