KAZALIŠNO GOSTOVANJE

'JUGOSLAVIJA, MOJA DEŽELA' Opora priča o nostalgiji za duhovima prošlosti privukla brojne poznate i zaradila veliki aplauz u Zagrebu

Zagreb, 150116HNK, Trg Marsala Tita 2.Gostovanje Slovenskog narodnog gledalisca s predstavom Jugoslavija, moja dezela.Na fotografiji:Lucija Serbedzija s prijateljicom.Foto: Livio Andrijic / CROPIX
 Livio Andrijic / CROPIX

Slovensko narodno gledališče (SNG) iz Ljubljane gostovalo je u petak u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Zagreb s predstavom "Jugoslavija, moja dežela" redatelja Ivice Buljana prema istoimenu romanu slovenskog pisca Gorana Vojnovića, donijevši na pozornicu središnjeg hrvatskog nacionalnog teatra oporu nostalgiju priče o borbi s duhovima prošlosti zarobljenima u opustošenim ormarima postjugoslavenske tranzicije.

Okosnicu predstave čini priča Vladana Borojevića, odraslog u Ljubljani u uvjerenju da mu je otac, bivši oficir JNA, umro početkom rata. Kada otkrije da je on ipak živ i da se godinama skriva jer je kao general srpske vojske optužen za teške ratne zločine, Vladan kreće u potragu za pravom istinom, ocem i vlastitim identitetom.

Vojnovićeva obiteljska pripovijest bavi se traumama odrastanja pod pritiskom društveno-političke prtljage postjugoslavenskog konteksta, te pokušajem intimnog suočavanja s osobnim demonima.

Pripovjedačku liniju romana - Vladanovo odrastanje u Puli ranih osamdesetih, epizode u Beogradu i Novome Sadu za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te dolazak u Ljubljanu, gdje se nastanjuje s majkom, i samu potragu – redatelj je podijelio u niz slika u kojima se izmjenjuju prošli i sadašnji događaji.

Predstava počinje od vremena kada su se Vladanovi roditelji zaljubili i vjenčali, slijedeći u početku kronološku putanju, a vremenski skokovi kreću u prijelomnom trenutku Vladanova saznavanja istine i odluke da pokuša pronaći oca.

Priča suprotstavlja dvije slike Balkana – onu zapisanu u dječjem sjećanju i onu kakvu vide objektivne oči odrasle osobe – a ispreplitanjem osnovne radnje potrage za ocem s nizom priča koje pripadaju različitim vremenima, prostorima i okolnostima, razvija se krajolik situacija koje zajedno oslikavaju jedinstvenu sliku svijeta u kojemu osobna stvarnost pojedinca ne uspijeva izbjeći posljedicama transformacija društveno-političkih okolnosti.

FOTOGALERIJA: Jugoslavija, moja dežela

Jugoslavija iz naslova prisutna je u uvjerljivo reinkarniranim trenucima iz života Vojnovićevih protagonista, u prizorima njihove zajedničke prošlosti, prepoznatljivoj slici sudbina pojedinaca i obitelji prije i nakon raspada države.

Vladanova je priča tek jedna od sastavnica tako strukturirane predstave, a njegova potraga za ocem metafora otuđenog modernog pojedinca bez jasne predodžbe o tome gdje pripada, što radi i kamo ide.

Dilema o tome što učiniti s prošlošću, utkana u šareno tkanje prepoznatljivih autobiografskih, nacionalnih i povijesnih niti Vojnovićeva narativa, postaje tako alegorija prolazne hirovitosti modernog konzumerističkog društva lišenog snage i jasnog identiteta, u kojemu konačno suočavanje s istinom donosi tek potpunu rastrganost i dezorijentiranost, tužnu sliku izmasakrirane tradicije i oduzete budućnosti.

Odgovor na središnje pitanje postoji li uopće osobna sloboda izbora u takvom specifičnom povijesnom i društvenom kontekstu predstava daje u dramatičnom završnom krešendu konačnog suočavanja oca i sina, nakon kojeg se sve slike, prošlosti i sadašnjost, postupno stapaju.

Buljan je na predstavi okupio veliki glumački ansambl, uključivši i djecu razne dobi, pa tako maloga Vladana glumi Filip Ekart Babić, a 36-godišnjaka odličan Marko Mandić, Nataša Barbara Gračner je njegova majka Duša, a Matjaž Tribušon otac Nedeljko.

Dvije razine implicirane stvarnosti odražava i scena Aleksandra Denića – sve se događa u dnevnoj sobi u prepoznatljivom stilu 70-ih godina prošloga stoljeća, multipliciranoj u nekoliko verzija, pred idealiziranim prizorom Jugoslavije na golemom pozadinskom plakatu.

Dramatizaciju predstave napravio je sam Vojnović, dramaturginja je Mojca Kranjc, za kostime u predstavi nagrađena je Ana Savić Gecan, svjetlo je oblikovao Son:DA, a glazbu odabrao i komponirao Darko Rundek.

Zagrebačka je publika slovenske goste ispratila s oduševljenjem, uz aplauz i ovacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 17:23