KAKO SE GOVORI U NAŠEM KAZALIŠTU Kad je gluma dobra, i glumac je razumljiv

Trebao bih, zapravo, još jednom pogledati Nebojšu Glogovca kao Hamleta da bih donio sigurniji sud o njegovu radu na ulozi. Gluma kad je dobra, onda je i glumac razumljiv.

Glumci na gostovanjima često se neobično pate. Ne mogu glumiti kao na matičnoj pozornici jer ih dočeka, primjerice, posve deseta akustika. Pa moraju biti mnogo glasniji ili mnogo sporiji, a ima glasova čija boja jednostavno neočekivano interferira s prostorom pa se i ne čuju!

Sebi u bradu

Glogovac je u nekom momentu zborio sebi u bradu, ležeći okrenut od publike, prevrćući se, i svaki smo glas čuli, riječ i namjeru u kojoj buja bijes... Veoma delikatan pothvat. Matična velika pozornica na kojoj igra ovu ulogu, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, smion je amfiteatar, izvrsne akustike, a pozornica HNK nakrivo je izrezana barokna “kutija” s publikom pod nogama ili daleko u ložama, s nekoliko akustički mrtvih točaka i linija kretanja.

Bilo je, dakle, nemoguće da Glogovac u dva sata ostane uvijek u uhu gledateljevu. Katkad govori u mikrofon. Prijelaz s mikrofona na glas čini tako da ne prekida glumu, i sve je to rezultat duboke koncentracije.

Međutim, Glogovac je iznimka, kako u Beogradu tako i u Zagrebu. U Frljićevu “Hamletu” naslovnu ulogu igra Krešimir Mikić. Poput Glogovca, i on svoju krajnje stiliziranu, “nemoguće” režiranu ulogu ipak glumi i artikulirano i prirodno. Vjeruje u nju.

Budući da su obje predstave eksperimenti, rado bih vidio i treću: gdje i Glogovac i Mikić igraju Hamleta.

Većina naših, a i srpskih glumaca, pogotovo mlađih, brza u govoru, guta slogove, riječi, rečenice. Posrijedi je vjerojatno neka šira, društvena neuroza. Oni, pak, koji govore čisto, slabije glume.

O čemu je, zapravo, riječ? O tome kako se u nas gluma podučava i o tome kakav je naš mentalitet, kulturni teret.

Kad izađu s akademija, u našim glumcima ostaje nerazriješena kolizija između učenja o dahu i glasu, tehnici disanja, s jedne strane i, s druge strane, prirodnog iznošenja smisla teksta. U nas se, štoviše, događa da ta aporija trajno bude odbačena u korist nečega jednostavnog.

Dah je misao

Tako naši glumci koji su glasni i prodornog i ugodnog glasa često lošije glume, a glumci slabijeg tona i glasa glume bolje. Oni koji znaju s dahom i glasom često su larpurlartisti. Ali ugodno korištenje glasa nije art. Oni ne iznose misli.

Dakako, najteže je istodobno glumiti i prirodno i glasno. A mnogi se glumci boje i udahnuti. A zar inspiracija, doslovno, ne znači udisaj? Dah je misao. Čovjek misli kako diše.

Ukratko, glumcu nisu potrebne unaprijed pripremljene intonacije i način govorenja riječi, nego im jedino treba unaprijed pripremljena misao. Ako je nema, onda glumac govori riječi i često razumijemo te riječi, ali ne razumijemo što znače. A tko ne diše kako misli, publika mu ne vjeruje, kao što ne vjeruje onome tko uopće ne misli...