'KOD PEREGRINOVIH'

KAZALIŠNI KRITIČAR JUTARNJEG O MLADIM AUTORIMA ČETVRTKOM U TREŠNJI Talent se vidi, mogle bi to biti lijepe karijere

Odličan je Silvio Mumelaš, mladić zanimljive pojave i već gotovo posve kalibriranog i usidrenoga glasa

Zagrebačko dječje kazalište Trešnja pokrenulo je, u suradnji s umjetničkom organizacijom THEATRE, dobro­došao projekt, Četvrtak u Trešnji, večernju scenu za mlade autore, pisce, redatelje i ostale kreativce.

Led je probila premijera teksta Valentine Galijatović “Kod Peregrinovih” u režiji Paola Tišljarića. Riječ je o je svega 25 kartica teksta što ga je ispisala prije nekoliko godina, još praktički kao tinejdžerica, i tekst joj je, eto, uspio kao dramska skica o neistini jednog braka između zapostavljene umjetnice te imućnog dosadnjakovića. U nekim prizorima razvija se, rekao bih, točan razgovor između više likova. Zbilja dovoljno za početak jedne spisateljske karijere...

Paolo Tišljarić također je pre­mlad da bismo procijenili nje­gov redateljski domet. Pot­pisao je dosad desetak uglavnom stu­dentskih i malenih režija, u skromnim uvjetima. Pogledao sam, uz ovu, još dvije ozbiljnije producirane: “Nove pustolovine Don Quijotea” Tari­ka Alija, što ih je postavio u pokusnoj dvorani zagrebačkog HNK, i monodramu “Špiro, geste i grimase”, u izvedbi doajena našeg glumišta Špire Guberine, u foajeru iste kuće. Po svemu sudeći, ni on nije promašio profesiju. Veći kompliment zasad mu nije potreban.

K režiji ga priklanja očit talent za rad s ljudima (već je okupio stalnu artističku ekipu), inteligencija (prihvaća kritike), ambicija (pro­mišljeno je tvrdoglav) i spremnost da uči (asistira najboljim našim redateljima). Vidjet ćemo, s vremenom, i koliko je hrabar…

Još, dakako, ne zna kamo bi se uputio i još mu se čini da je teatar prije svega niz lijepih slika i dobro ugođenih tonova, a ne, makar skrivena, pukotina, neočekivan rizik, propast, fizička doslovnost, opasnost za dušu i tijelo.

Isto tako ne shvaća još najozbilj­nije da se priča neće ispričati sama i da takozvana atmosfera ne čini predstavu. Tako je i ovu lijepu, početničku dramu samo još dodatno umio blagim tonovima, tako da je nekako odviše snovita (primjećujem utjecaj Janusza Kice, kojem je nedavno asistirao). Pa ako se u toj dobro ugođenoj atmosferi, u štimungu žutih svjetala i pod koprenom krasnoga glasa sopranistice Ive Mihelić, i glumci aranžiraju kao, prije svega, dobro ugođeni glasovi, ta bi se cijela priredba mogla dati kao radiodrama. Jer kad bih sklopio oči, ništa se ne bi promijenilo.

Scena Vanje Magić jest gotovo prazna, estetizirana svjetlom, nenametljiva, ista od početka do kraja i dovoljno je aktere slušati. I pritom ne budi to slušanje loš dojam, naprotiv!

Igraju iskusni i mladi glumci. Dosadnog Peregrina precizno no­tira, bez mnogo muke, Luka Dragić, sjetnu, ali inatljivu Pe­re­grinu nešto manje suzdr­žano igra Ivana Boban, a među mlađima odličan je Silvio Mumelaš, mladić zanimljive pojave i već gotovo posve kalibriranog i usidrenoga glasa. I pred njim je, nadam se, lijepa karijera...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 11:50