Kazalište, kao i književnost, osnovno je dječje pravo i hrana za dušu koja im se mora omogućiti

Teatar Poco Loco skupina je umjetnika ludo zaljubljenih u kazalište: glumci, glazbenici, ilustratori, pedagozi, redatelji. Jedna od "zaljubljenih" je i glumica Maja Katić s kojom smo protresli desetogodišnjicu ovog kazališta za djecu. "Svake nedjelje smišljali bismo novu bajku s novim glazbenim songovima, novim likovima i novim ilustracijama. U sklopu tog ludog i neobjašnjivog entuzijazma došli smo već u prvih nekoliko godina do tridesetak predstava", objašnjava glumica koju pitamo što mora imati dobra predstava za djecu.

"Dobar ritam, humor i zaokruženu ideju, odnosno priču koju prenosimo. A najvažnije od svega je biti svjestan svoje publike, njihovih interesa i razvojne dobi te koliko djeca razumiju scenski materijal i kako im ga približiti. Naša vlastita djeca i njihovi prijatelji su nam testna publika i nakon svake predstave ih ispitujemo što im se svidjelo i zašto", kaže Maja Katić koja je s teatrom Poco Loco često na turnejama. Kako izgleda histrionski život dječjeg kazališta?

"Turneje su prilika za druženje s kolegama umjetnicima, tu je i puno smijeha, dugih razgovora i sličnih veselja. No, najvažniji je utjecaj koji naše predstave imaju na kulturni život malih dislociranih sredina koje posjećujemo. Znali smo upoznati djecu od osam, devet godina koja nikada nisu bila na kazališnoj predstavi. Smatram da je kazalište, kao i priče odnosno književnost, osnovno dječje pravo i hrana za dušu koja im se mora omogućiti. Od toga rastu, maštaju, stvaraju svoje svjetove i šire misli, vokabular, ideje."

Je li Maja uvijek htjela raditi kazalište za djecu? Ili su planovi bili drukčiji? "Zamišljala sam se kao veliku dramsku glumicu koja plače i pati na prosceniju nekog zagrebačkog kazališta, ali, srećom, dječje kazalište me je pronašlo i odmah sam shvatila da je to moje mjesto - neograničene mogućnosti kreacije, svijet u kojem je sve moguće u mašti, a pritom rezultate svoga rada vidiš odmah. Kad završimo predstavu u nekom vrtiću, djeca sama od sebe prilaze i grle nas. To je neopisiva sreća."