KOREOGRAF U REDATELJSKIM VODAMA ‘Ni sam ne znam otkud mi hrabrost za režiju Krleže’

Kad smo Stašu Zurovca, koreografa i plesača, u razgovoru nazvali “najzaposlenijim hrvatskim koreografom”, nasmijao se: “Možda zadnjih mjesec dana, ali već skoro dvije godine ništa ne radim...” No, takvih “nesporazuma” u hrvatskim kazališnim (umjetničkim) vodama ima mnogo, pa kako smo razgovarali uoči same premijere njegova superatraktivnog “Cirkus primitif baleta” koji je izveden u srijedu na Sustipanu, u sklopu Splitskog ljeta, radije smo upitali nešto o predstavi samoj:

- Balet je nastao 2003. godine, još sa Zagrebačkim baletom, u vrijeme ravnatelja Dinka Bogdanića. Ponudio mi je da napravim svoju prvu cjelovečernju predstavu. Puno sam koreografija napravio na muziku francuskog skladatelja Jean-Marca Zelwera i kad sam ugledao novi nosač zvuka koji se zvao “La Tribu iOta”, s podnaslovom “La Musique de la Cirque”, to je bilo to.

Što vam se tu činilo zanimljivim?

- Spojiti tri elementa, tri svijeta: prvo cirkus, zatim ono primitivno, iskonsko u čovjeku, i balet, nešto otkud ja potječem po obrazovanju kao klasični baletni plesač i kao autor. Predstava je bazirana na ironiji koja ironizira svakoga, a ne vrijeđa nikoga. Ima neki skoro chaplinovski element u sebi i jednu veliku plesačku energiju, gotovo ubitačan plesački tempo.

Što vam je u svakom remakeu bilo najvažnije?

- Predstava ima 12 plesača i svaki put sam želio od svakog plesača izvući baš ono njegovo. Naišao sam na divan odaziv splitskih plesača: nisu kopirali svoje prethodnike, dali su sebe.

“Sprovod u Theresienburgu”, premijerno izveden na Brijunima 1. srpnja, nešto je sasvim drukčije, a i vaša metoda - radili ste iz proznog teksta. Velika promjena?

- Bio je to moj izlet u novo područje. Iako sam režirao sam dvije dramske predstave. Ali, ponekad ne znam ni otkud sam našao hrabrosti da se bacim u adaptaciju proznog teksta, pogotovo takvog velikana kao što je Krleža. Tekst je trebalo pretvoriti u dramski, a onda u dramsko štivo koje služi kao podloga muzičkoj partituri i predviđa muzičku partituru za glazbu Marijana Netjaka koji je bio moj prvi suradnik. Spojiti glumce, koji nose živu riječ i govore 38 stranica dramskog pisma, a s druge strane imati cijeli Splitski balet, i s time doći do forme koja graniči s mjuziklom, operom, dramom i plesom samim...

Što vam je u svemu tome bilo najteže?

- Ne gledam autorstvo kao nešto što bi trebalo biti teško, nego upravo obrnuto. Jest da se bacajući u to dovodimo u zonu velike odgovornosti, ali to u umjetniku stvara novo trenje, i to nas čini sretnim. Osim toga, sam tekst “Sprovod u Theresienburgu”, koji je došao na prijedlog Rade Šerbedžije, vrlo je pogodan za izvođenje o 100. obljetnici Prvoga svjetskog rata jer se događa 1906. godine i oslikava kraj K.u K., koja ne želi priznati da umire.

Jako su mi zanimljivi kostimi za “Cirkus primitif”, pa me zanima je li to bila vaša ideja ili kostimografova?

- Kazalište je za mene kolektivni čin, nikad nisam ništa smatrao nečim “svojim”, uvijek su to zajedničke ideje. Inače, to su zapravo obične baletne “pačke”, samo su stare pa su onako “obješene”, ali odatle i ide posveta baletu samom.

U još jednoj predstavi u kojoj imate svoje prste ovoga ljeta niste autor, ali ste koreograf, u Brechtovu “Zadrživom usponu Artura Uija”. Čime ste se tu bavili?

- Scenskim pokretom u kojemu nema nijednog plesača: isključivo je rađen s glumcima. Prepoznatljiv je u mom autorskom rukopisu, ali, naravno, slijedio sam upute redateljice Lenke Udovički.