FARAON IZ ILICE JE MRTAV

KREŠIMIR DOLENČIĆ O NOVOM BLOCKBUSTERU U KAZALIŠTU KOMEDIJA: 'Ovo je predstava o mojem gradu, koju nikad do sada nisam uspio napraviti'

 Ines Novković/Boris Kovačev
 

Kazalište Komedija priprema novi blockbuster (praizvedba je 1. prosinca) s ozbiljnom društvenom analitikom u podtekstu.

Prema uzbudljivom novosecesijskom dijaboličkom romanu Milane Vuković Runjić “Faraon iz Ilice je mrtav” dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, autor glazbe Ivan Josip Skender i redatelj Krešimir Dolenčić pletu mrežu glazbenog krimića. Uoči premijere, Dolenčić ističe veliko uzbuđenje što nosi sve koji stvaraju ovaj projekt.

Nakon godinu dana evo vas opet u krimiću. Radite si teren za prelazak u MUP?

- Ha, ha, ne... Samo nastavljam. Naime, ovaj roman sam pročitao prije dvije godine i već isti dan pitao da li bi ga željeli u Komediji. Kako nisam radio u tom kazalištu od “Mutter Courage” 2005., pomislio sam da je to pravi tekst i pravi trenutak. U to vrijeme Ana i ja smo počeli raditi na “Sherlocku”, a Ana je krenula u “Zagrebačke vremeplovce”. Obje predstave igraju danas sa velikim uspjehom u Zekaemu i u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Ovo je predstava o mojem gradu, koju nikad nisam uspio napravit, krimić, musical, ili cabaret, ne znam...

Da, blještavi pulp romana Milane Vuković Runjić ima bujnu poticajnu strukturu. Kako ste, autorica dramatizacije Ana Tonković Dolenčić i vi, pristupili nužnoj redukciji?

- Kao što dramaturg uvijek pristupa romanu. Izvlači određene crvene niti priče, razvija ih i razmišlja o scenskom uprizorenju. Ana i ja smo vrlo uigrani tim, radili smo dvadesetak zajedničkih predstava, što autorskih tekstova, praizvedbi, što dramatizacija, što kao redatelj i dramaturg. Razumijemo se, i o tekstu kojeg radimo govorimo nekim nepostojećim jezikom. Ana ima tu moć da sažme u tekst sve bitno, kao pisac razvije dalje i ujedno predvidi moj redateljski postupak. Imamo povjerenje i poštovanje jedno u drugo. U kazalištu Komedija nismo nikada zajedno radili.

Ines Novković

Je li u startu planirano da se predstava radi u formatu bliskom mjuziklu?

- Da. Ali ne samo mjuziklu. Radi se o specifičnom žanru, stilu, vrsti teatra koji volim. Ako bih volio s nečim usporediti ovu predstavu, onda su to uzori “Cabaret” i “Chicago”. I s našim “Sherlockom”. To su djela koja govore o nekim teškim vremenima, kad se slute neka još teža, gdje su suknje prekratke jer se nema novaca, gdje se bahata mladež zabavlja na terasama, kupalištima i po mondenim zabavama, gdje industrijalci plaćaju zataškavanje strahota svoje djece, a domalo padaju u ralje nekih svjetskih kapitalnih, ratnih investicija, gdje se na pozadini sjajnih parfimiranih plesova čuje pijano urlanje polusvijeta iz jeftinih bordela i smrdljivih tamnica... Da, to je uvijek naše vrijeme i zato je i Brecht uvijek suvremeni pisac, a prema tom modelu teatra nastali su i spomenuti tekstovi.

Ines Novković

Neke mračnije stvari su izbačene?

- Ne mogu se sve linije romana scenski uprizoriti. Ne radi se o “mračnijima”. To bi podrazumijevalo da smo pobjegli od tog sloja romana i uputili se u neku “light” kategoriju. Baš naprotiv. Govoriti o prije spomenutim temama upravo u kazalištu Komedija je točno ono što me zanima. Ne površna detekcija svakodnevice, nego označavanje te iste realnosti kroz teatralizaciju, glazbenu dramu, cabaret. Ono što je Brecht nazivao “zabava” je doista smrtno ozbiljno. A žanr je zapravo Anin i moj.

Iako nije doslovce riječ o stvarnosnoj matrici, u “Faraonu” se vrlo recentno sudaraju glemur, dekadencija i socijalna bijeda.

- Pa zapravo je riječ o stvarnosnoj matrici. Milana se itekako pobrinula da sve ima svoje pokriće i više mjeseci boravila u arhivima istražujući taj Zagreb 1929. U tome se smjestila priča koja u sebi sve to sadrži. Sjajan roman, zato me i privukao. Upravo kako je i danas. Glamur, kontejneri, dekadencija, milijarde i lipe, parfemi i smrad, zabave i ubojstva. Živimo u zemlji koja ima sve moguće ekstreme, potpuno bezbrižno se prepuštamo da nas baš kao i poslije 1929. netko odvede u neki pakao. Krimić ima neke svoje zakonitosti, uvijek balansira kroz sve društvene slojeve i detektira vrijeme u kojem se događa. Ana je romanu pristupila kao filmskom scenariju i udahnula mu tu “realnost”, koja je pak na sceni toliko nemoguća da odlazi u suprotnost. A tu se ja jako dobro snalazim. Realitet kazališta za mene je u pravilu često puno jači od neke realnosti.

Ines Novković

Borbu protiv zla predvodi junakinja Edvina Podolsky, što nije nebitno u uvjetima čestog kukavičkog prezira ovog društva prema ženama, zar ne?

- Pa ne bih išao tako daleko. Ovo je priča. Krimić. Nije prva žena kojoj je dopušteno biti superjunakinja dedukcije. Ne zaboravimo da je Lisbeth Salander od Stiega Larssona ipak najveći antiheroj suvremenog trilera. Edvina Podolsky podnosi naravno i breme nesretne ljubavi, no dalje neću pričati. Dođite u Komediju i pogledajte.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 15:27