KULT 'GISELLE' U ZAGREBU Tajne jednog od najljepših bijelih baleta

Prva Giselle na praizvedbi fantastičnog bijelog baleta 1841. u Parizu bila je Carlotta Grisi. Rođena u istarskoj Vižinadi, ta je dama i inspirirala Théophilea Gautiera da napiše libreto o nesretnoj i nadgrobnoj ljubavi seoske djevojke koju osvoji lakomisleni grof.

Je li to što je fatalna Carlotta (u koju se siroti Gautier, boem, pisac i novinar, toliko zaljubio da je za utjehu oženio njezinu sestru) rođena u Hrvatskoj, presudilo nekoj subinskoj vezanosti baleta Jeana Corallija i Julesa Perrota za naše nacionalno kazalište?

Sudeći prema knjizi “Giselle u Zagrebu” Mladena Mordeja Vučkovića u izdanju Hilariona (autor je već objavio monografija o Vesni Butorac Blaće, Ani Roje i Sonji Kastl) povijest zagrebačkog HNK piše skoro pa kult izvođenja tog romantičarskog baleta.

Prva Giselle - Carlotta Grisi

Od pariške praizvedbe pa do prve zagrebačke “Giselle” prošlo je više od pedeset godina: te 1897. već su umrli i libretist koi je bio poznanik Victora Huga i skladatelj Adolphe Adam. Razlog tolikom kašnjenju bila je činjenica da balet u to doba nije bio afimiran u Zagrebu, što se vidi i iz istraživačima malo dostupnih podataka o prvoj zagrebačkoj Giselle Emmi Grondoni.

Miletić o Emmi

Grondona je Giselle plesala u Miletićevoj eri koji je zabilježio komičnu anegdotu: “kazališni sluga” odlazi Grondoni u hotel da joj odnese partituru Zrinjskog. Ne poimajući da je u Zrinjskom moguć baletni broj, poručuje joj da će sutra na pokusu to pjevati. Balerina koja je prvo umjesto u nepoznati joj Agram, greškom otputovala u rumunjski Arad, mora da je ostala dobrano zapanjena. Pišući o balerinama koje su plesale Giselle u Zagrebu, donoseći kalendare izvedbi, popise umjetnika i objasnivši kontekst nastanka djela, Vučković monografiju nije opteretio teoretsko-polemičkim diskursom.

Budući da krasota umjetničkog djela nije isključivo u njemu samome nego i u fabulama koje ono plete u minulom vremenu kroz interpreta, umjetničke, a i sudbine publike (dok je Svebor Sečak plesao grofa Albrechta povećao se u Zagrebu broj Svebora), autor je prepustio i akterima da govore povijest.

Balet nakon večere

Socijalni položaj Giselle, djevojke na koju viši sloj gleda s prijezirom i s visoka, nalik je društvenoj diskriminaciji koju su u vrijeme kad su Perrot, Coralli i Gautier u Parizu stvarali i same balerine proživljavale. Mladen Tarbuk, jedan od dirigenata zagrebačke “Giselle”, upravo tumači kako su u ono doba bogati momci dolazili na drugi čin Opere kako bi se nakon obilne večere naslađivali pogledima na corps de ballet u kojem nisu vidjeli ništa drugo doli “striptizeta”.

Takvi loši svjetonazori promijenili su se do 1965. kada je Giselle bila Ivanka Žunac koja je, da bi što uspješnije svladala scene ludila, tražila po kazalištu savjete glumica, prvo Mire Stupice, a kasnije Božene Kraljeve.

Ivanka Žunac je za scene ludila tražila savjete glumica

Iduće hrvatske Giselle su Đurđica Ludvig, Vesna Butorac Blaće, Irena Pasarić, Almira Osmanović, Lidija Mila-Milovac, Ljiljana Gvozdenović, Mihaela Devald te Edina Pličanić koja tu ulogu pleše i danas, u najnovijoj obnovi. Monografija bilježi i sve gostujuće trupe i plesače u “Giselle”: u Zagrebu je 70-ih sa “Giselle” gostovao Boljšoj, 80-ih Kirov, a u posljednjih deset godina kada Giselle plešu Irena Pasarić i Edina Pličanić, u ulogama Albrechta bili su ratovi zvijezda.

Najbolji svjetski plesač Friedemann Vogel tu je bio četiri puta, Roberto Bolle, prvi do njega, dva puta, a dolazio je i naš Ronald Savković, u vrhuncu plesačke karijere također car europskih pozornica.

Debela povijest

Ova monografija ne bavi se Albrechtima, ali donosi jedan zaboravljeni, intrigantni detalj. Godine 1971. kao Albrecht gostovao je Patrice Bart, kasnije asistent Nurejeva u Parizu i čuveni koreograf, poznat po svojim koreografijama velikih naslova klasike, dok je Myrtha bila Silva Muradori. Kako su desetljeća mijenjala balet koji su potpisivali Coralli i Perrot, Marius Petipa i Leonid Lavrovski? Svebor Sečak reći će u knjizi da nestaje strasti koja je nosila plesače prijašnjih generacija: odbacuje se dionizijski, a usvaja apolonijski pristup umjetnosti: savršenost linija, mekoća doskoka i nadnaravna nedodiriljivost interpreta...

Balet strelovito desetljećima mijenja kriterije odličnosti, međutim da bi ih sve sagledali u cijelni i u kontekstu, bilo bi krajnje vrijeme - a na to i ova lijepa monografija podsjeća - da u Hrvatskoj konačno izađe leksikon i jedna debela povijest baleta, hrvatskog i svjetskog.

Knjiga “Giselle u Zagrebu” Mladena Mordeja Vučkovića otkriva zanimljive detalje