Ma tko kaže da u socijalizmu ima jednakosti, citat je iz glasovite poslijeratne kazališne anegdote kad se, kaže predaja, glumac Fahro Konjhodžić upravo tim riječima potužio kolegi Peri Kvrgiću nakon poziva inspicijenta za glumce onodobnog HNK. U spornom pozivu inspicijenta rečeno je bilo da se za scenu pripreme "milostiva Bela Krleža, gospođa Ervina Dragman, drugarica Mira Župan, drug Emil Kutijaro i - Fahro".
Potonji glumački akteri poslijeratnog Zagreba neki su od protagonista nove knjige Snježane Banović "Kazalište za narod" (izdavač Fraktura) u kojoj nakon naslova "Država i njezino kazalište" (izdavač Profil) u kojem je pionirski obradila život HNK za NDH, sada opet pionirski, ali znanstveno piše od Hrvatskom narodnom kazalištu od 1945. Do 1955. od socrealizma do samoupravljanja. Opsežna je to knjiga, dvostruko deblja od prethodne endehazijske, gdje se na više od 800 stranica govori o Agitpropu, repertoaru, kulturnoj politici, pravilnicima, umjetničkim pojavnostima, intendanturi Ive Tijardovića, Marijana Matkovića i Nanda Roje, ali i naglom gubitku Malog kazališta nakon što su redatelji Branko Gavella, Kosta Spaić, Mladen Škiljan… glumci Nela Eržišnik, Pero Kvrgić, Sven Lasta, Josip Marotti, snuždeno ustvrdili da onovremeni "teatarski svijet više nije njihov".
Nemoguće je posve precizno toliku knjigu, vrlo prijemčivo pisanu, prikazati u novinskom prostoru pa stoga ovdje donosimo izabrani vremeplov događaja i aktera te fotografija koje je priredila autorica Banović, kao podsjetnik na vrijeme kad se Krležine drame čitaju po društveno-političkom ključu kao djela vezana za tzv. buržujsko vrijeme i prostor, a ne po svojoj umjetničkoj bezvremenosti; Partija, naime, nije vidjela da je zrno nove "glembajevštine" već zasađeno i da ono ne poznaje politički predznak ako glumci za hranu i krevet idu glumiti na radnu akciju, a najvažnija drugarica u zemlji ravno s Kozare sjeda u ložu i sluša moguće prvi put Verdija.
Vrijeme je to, konačno, u kojem je jedan od naših najvećih književnika, libretist "Ere", mnogo prije 1941. europski priznat umjetnik Milan Begović kažnjen zabranom rada, nakon čega je i umro, jer su se njegova djela izvodila za Trećeg Reicha, a njegova kći Božena koja je bila tajnica u kazalištu za NDH, postala je direktorica Drame zato što je osim endehazijske tajnice bila članica Narodno oslobodilačkog pokreta. Vrijeme je to u kojem stasa hrvatski balet, hrvatski protagonisti, kao što su Ana Roje, Oskar Harmoš, Milko Šparemblek i gdje se događa smjena generacija u drami, kad sa scene silaze popularni prijeratni akteri Strozzi, Podgorska, Dujšin, a dolaze glumci gavellijanske škole koja će eliminirati prijeratnu teatralnost i preveliku gestu na sceni.
Obračun drugova sa zagrebačkim buržujima
Vika Podgorska i Tito Strozzi, 'U agoniji', 1947.
Premijera Krležine drame "U agoniji" održana je 1. listopada 1947. u režiji Hinka Nučića te u scenografiji i kostimima Zvonka Agbabe. Uz Viku Podgorsku i Tita Strozzija igrali su Nučić (Lenbach, debitant u toj ulozi, u alternaciji s Josom Martinčevićem) i Bela Krleža (Madlen Petrovna). Morala je biti postavljena u socrealističkom okviru u kojem će biti primaran prikaz procesa raspadanja zagrebačkog plutokratsko-građanskog sloja, kao slom trule glembajevštine, osuđene na propast u novome društvu.
Predstava je imala veliki uspjeh kod kritike, hvalili su se i režija i gluma, ponajviše sama drama, označena uz "Gospodu Glembajeve" kao najimpresivnija dramska riječ našega suvremenoga repertoara. Dvije godine poslije, Nučić će s tom predstavom proslaviti zlatnu obljetnicu u kazalištu - 50 godina na sceni - a njegova supruga Vika Podgorska, po mnogima najautentičnija Laura u cijeloj našoj kazališnoj povijesti - svoj srebrni jubilej.
Predstave su se reklamirale u tvornicama, poduzećima…
Novinski oglas Propagandne kancelarije u Marinkovićevoj ulici
Propagandni ured na čelu kojeg je bio Drago Rubin, isprva je bio usmjeren na sindikalne i druge masovne organizacije, s ciljem da u masi radnog naroda potakne razumijevanje i ljubav za kazališnu umjetnost. Od ostalih aktivnosti redovito je bilo oglašavanje na tzv. oglasnim tablama na obje zgrade kazališta i na drugim mjestima u gradu, gdje se svakodnevno mijenjalo plakate predstava koje su toga i nekoliko sljedećih dana bile na programu.
Osim toga, fotografije omiljenih glumaca i scena iz pojedinih predstava postavljane su po izlozima trgovina u centru grada, u dnevnom je tisku, na zagrebačkoj radiostanici i u Narodnim novinama izlazila kratka bilješka o izvedbama. Tijekom 1948. započelo se s postavljanjem oglasnih ploča i u tvornicama, poduzećima, u domovima kulture. Od početka sezone 1951./1952. prvi se put nakon rata uvodi pretplata, a Propagandni ured HNK otvara svoj prostor usred popularne zagrebačke špice, u Marinkovićevoj ulici 3, uvevši i posebnu novinu: ulaznice se po novome mogu kupiti - tri dana unaprijed.
Kazališne zvijezde glumile su na radnim akcijama. Nisu smjeli izvoditi ‘rđave stvari’ i dobili bi hranu i spavanje
Umjetnici na radnim akcijama na omladinskoj pruzi Šamac - Sarajevo
Kazališta su bila intenzivno uključena u tadašnji kolektivni graditeljski zanos, sudjelujući s ad hoc programima na gradilištima širom zemlje: od lopatama i krampovima sagrađene dionice budućeg autoputa kroz Zagreb, preko gradnji pruga i kopanja kanala do obnavljanja porušenih sela na Baniji. Najredovitije mjesto izvođenja scensko-glazbenih programa bila je, uz prugu Brčko - Banovići, omladinska pruga Šamac - Sarajevo, a jedini je kriterij bio da se ne daju "rđave stvari".
Na njoj su, uz varaždinske, osječke, dubrovačke i šibenske umjetnike gostovali i oni zagrebački. U ljeto 1946. ta je skupina umjetnika iz HNK čak mjesec dana izvodila miješani program za koji je istaknuti scenograf V. Žedrinski od dva kamiona, površine osam kvadratnih metara svaki, konstruirao tehnički vrlo zahtjevnu pokretnu pozornicu sa zastorom, agregatom i reflektorima. Osim kazališnih plaća koje su ih čekale, na gradilištu su kazališni prvaci imali pravo na besplatnu hranu i spavanje.
Drug Bakarić prozivao je ‘neposlušne’, ali je bio široke ruke kad je trebalo dati keš HNK
Sekretar CK KPH i član CK KPJ u središnjoj loži
Vladimir Bakarić, dugogodišnji predsjednik hrvatske Vlade, sekretar CK KPH, a od 1948. i član CK KPJ, bio je redoviti posjetitelj kazališnih izvedbi, ponajviše onih svečanih. Na sjednicama glavnoga partijskog tijela koje je vodio, nerijetko se znao kritički izraziti o prilikama u kazalištu i kulturnom životu općenito, usput i prozivati one "neposlušne". Ipak, svojim je mjerama, koje su se, osim u redovitim povišicama plaća vidjele i u svakovrsnim nagradama i privilegijama za umjetnike, uvelike pridonio položaju kazališnih i drugih umjetnika u Hrvatskoj.
Naime, prvi put u našoj povijesti, zahvaljujući sveobuhvatnoj reformi prosvjetno-kulturnog sustava, u čemu se po mnogo čemu isticala upravo hrvatska kulturna politika, umjetnost se - kao jedna od važnih poluga promjene paradigme - smješta u samo središte razvoja novoga društva.
Štefica je glumca Kutijara upoznala u partizanima, a kasnije je šaptala mužu na scenu
Gospođa Kutijaro na radnom mjestu
Štefica - Štefa Kutijaro, supruga dramskoga prvaka Emila Kutijara na svome radnom mjestu šaptačice u Drami, u šaptaonici na sceni kazališta koja je sklonjena tek početkom 70-ih godina, a nakon velike obnove zgrade 1969. godine. Kao i mnogi bračni parovi u kazalištu, Kutijarovi su se upoznali u partizanima te bili angažirani u Drami odmah nakon dolaska u Zagreb.
Dobili su i stan, ali prazan, te odmah uputili molbu nadležnome Ministarstvu da im odobri financijsku pomoć pošto su im materijalne prilike bile više nego niske - imali su tek toliko da se prehrane. Kutijaro je zahtjev ovako objasnio: "Moj rad u kazalištu je dosta naporan, a osim toga sam vrlo slabog zdravlja i ne mogu spavati na podu, a nabaviti namještaj niti sam u financijskim mogućnostima, a niti ga mogu od države dobiti". Pomoć od 2000 dinara (manja mjesečna plaća) odobrena im je odmah.
Program svečanosti u povodu 25. godina Lenjinove smrti
U jeku sukobu Tito - Staljin, do zadnjeg časa se pjevalo 'Nas vodi Staljinova volja'
Nekoliko mjeseci nakon sukoba Tito - Staljin, zagrebački komitet Komunističke partije u želji da istakne Partiji toliko važan ostanak na putu lenjinizma, u kazalištu je organizirao svečanu akademiju u povodu 25. obljetnice smrti V. I. Lenjina u kojoj su na pozornici dekoriranoj njegovom slikom i uz obavezni referat (ne Nikole Sekulića Bunka kako se navodi na cedulji, nego člana Agitpropa KPH i tajnika HNK Ivana Dončevića) sudjelovali svi ansambli HNK. Priloženi program nije bio dovoljno revolucionaran (usto prvobitno zamišljen bez ijedne pjesme o Titu!) pa je u hodu mijenjan do zadnjeg časa.
Uz poeziju posvećenu Partiji, Sovjetskom Savezu i Lenjinu koju su recitirali Milan Vujnović i Emil Kutijaro, pjevane su, uz pratnju orkestra pod ravnanjem Mladena Bašića i nove sovjetske kompozicije posvećene vođi, uz njih narodna pjesma "Zamučen tjaležoj" koju je Lenjin navodno najviše volio, ali i Sachsova koračnica "Tito nek vodi nas". Još jedan kuriozitet ove priredbe bio je to što je unatoč tadašnjem rasplamsavanju Titova sukoba sa Staljinom ipak izvedena i borbena pjesma "Nas vodi Staljinova volja".
Debi mladog Šparembleka u ulozi Romea
‘Romeo i Julija’ 1948. s danas uglednim koreografom
Jedan od najvećih hrvatskih scenskih umjetnika 20. stoljeća Milko Šparemblek u debitantskoj ulozi Romea (plesao ju je u alternaciji s Nenadom Lhotkom) u "Romeu i Juliji" Sergeja Prokofjeva u koreografiji i režiji Margarete Froman, premijera koje je održana u travnju 1948. Ulogu Julije plesale su u alternaciji Ana Roje, Sonja Kastl i Zlatica Stepan. Taj je balet praizveden 1940. u Lenjingradu, a u HNK se najavljivao kao tragedija dvoje osamljenih koji prkose tradicijama i patrijarhalnom despotizmu svojih obitelji.
Zagrebačka je premijera ujedno bila i jugoslavenska premijera toga djela i velik uspjeh baletnog ansambla, usto i jedan od najvećih uspjeha u karijeri Ane Roje koji je zahtijevao velike plesačke napore - među ostalim i stoga što je ulogu igrala već u srednjim godinama, gotovo trostrukim u odnosu na Julijine. Publika je bila zadivljena, a uz velike komplimente protagonistima, tisak je produkciju ocjenjivao iznimno uspješnom, priznajući Baletu da se sređuje i pozitivno razvija. Ovaj balet u izvedbi naših umjetnika, a u prilici njihova londonskoga gostovanja u siječnju 1955., prvi put je vidjela i britanska publika koja će na svoju produkciju pričekati još nekoliko sezona.
Tito doveo novu suprugu, Jovanku Budisavljević, da gleda ‘Aidu’ i ‘Carmen’
Jovanka je u HNK gledala ‘Aidu’ i ‘Carmen’
Maršal Josip Broz Tito, počasni građanin grada Zagreba, od jeseni 1945. i veliki ljubitelj opernih izvedbi, prvi je put sjedio u loži u mezaninu u svibnju 1946. na izvedbi "Pikove dame" kada ovacijama iz publike nije bilo kraja. Sljedeći je put u Zagreb stigao s novom suprugom, partizankom Jovankom Budisavljević (koju je oženio na tajnoj ceremoniji u vili Dunavka u Iloku, 15. travnja 1952.), u prigodi VI. kongresa KPJ održanog od 2. do 7. studenoga 1952., na kojem je Partija promijenila ime u Savez komunista.
Delegati Kongresa prisustvovali su svaki dan predstavama među kojima se isticala svečana izvedba "Aide", a dva dana poslije i izvedba Bizetove "Carmen". U prepunom kazalištu, uz Tita i Jovanku Broz bili su njegovi najbliži suradnici te članovi savezne i republičke Vlade, kao i mnogi delegati Kongresa. Iza njih, sjedi Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske.
Izvori fotografija: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, zbirka fotografija Mladena Grčevića, osobni arhiv S. Banović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....