NAPOKON PREMIJERA OPERE MARŠAL

Maršal oslobodio Split od gluposti, korupcije i zloće

ZAGREB - Nisam praznovjeran, pa tako ne vjerujem ni u kletvu koja u legendama prati Verdijevog “Macbetha” s kojim je splitski HNK počeo svoju opernu sezonu.

Ali, kada sam vidio da je na premijeru opere “Maršal” preksinoć došao čak i Ante Tomić, pomislio sam kako bi se mogao srušiti barem neki luster, ako već ne čitavo kazalište.

U punom kazalištu bili su mnogi Splićani, a i oni “sa strane”, uključujući i veliku delegaciju Muzičkog biennala Zagreb u čijoj je koprodukciji novo djelo nastalo, kojima je dolazak na nesretno odgađanog “Maršala” očito bio pitanje časti i svojevrsnog otpora.

Baš kao u samoj predstavi, u kojoj ostarjeli i razvlašteni partizani nakon ukazanja Maršala izvode kratkotrajan prevrat i hapse tajkunskog gradonačelnika, u splitskom kazalištu kao da je preksinoć bio proglašen slobodan teritorij od gluposti, nekompetencije, korupcije i politikanstva koji vladaju Hrvatskom.

Dan mladosti - ludosti

Duh u prvom redu oslobađa priča Brešanovih (i otac i sin su također bili u gledalištu) koju vještim libretom i potpuno luckastom i zabavnom glazbom vjerno slijedi i prva opera Silvija Foretića. Kad su već zabrljali prvu premijeru, koja se trebala dogoditi prije mjesec i pol dana, odabirom novog datuma, upravo 25. svibnja, u Splitu su se pošteno odužili i učinili još aktualnijim “Maršala” u kojem se Danu mladosti postavlja dijagnoza Dana ludosti.

Nema toga što Foretićev “Maršal” ne ismijava, uključujući i samu formu opere, a citatom sklepanog stiha “radnička odmara se klasa” svoju je porciju dobio i sam v. d. intendant Mucalo. Citati iz govora maršala Tita, kojeg je glasom i izgovorom sablasno i urnebesno savršeno “skinuo” splitski zborski pjevač Stefan Kokoškov, primjerice onaj o birokraciji koja rastače društvo u čije se pore uvukla, idu, pak, podjednako i na račun aktualnog ministra kulture i licemjerno-birokratskog teksta njegove ovih dana izdane odbijenice Mucalu.

Premda zakašnjelo, uspješno uprizorenje “Mar-šala” (koji će večeras imati još jednu izvedbu, a samo ga ludi ljudi ne bi uvrstili i u program sljedeće sezone) na pomalo apsurdan način postalo je jedan od glavnih argumenata za Duška Mucala, čija ekipa umjetničkih ravnatelja i repertoar ove sezone naprosto funkcioniraju jednako, a u nekim segmentima i bolje od ostalih hrvatskih narodnih kazališta.

Odgađanje premijere imalo je, ipak, po predstavu neželjenih posljedica. Nakon što se čitav pogon predstave “ohladio”, pojedinim akterima, u prvom redu slovenskom tenoru Branku Robinšaku u glavnoj ulozi policajca Ivana, očito je nedostajala još koja režijska proba da bi se opustio i postigao scensku uvjerljivost, premda pjevačka nije bila upitna.

Uostalom, redatelj Mario Kovač, koji je odlično obavio svoj posao, zbog pomaknutog datuma na kraju nije mogao prisustvovati premijeri svoje predstave.

Ali zato većina ostalih likova, a osobito oni glavni - Adela Golac Rilović kao učiteljica Marta, Armando Puklavec kao predsjednik općine i vlasnik svega u njoj, Dinko Lupi kao stari partizan Marinko, Sveto Matošić Komnenović kao rezervni policajac ili Miroslav Ljubičić kao pogrebnik - ne samo da su pjevački sjajni u vrlo zahtjevnim ulogama, nego bi glatko mogli proći i kasting za Brešanov film.

Tango-Internacionala

Glazba Silvija Foretića s “revolucionarnom” baletnom slikom (odlična koreografija Snježane Abramović Milković na tango-Internacionalu), dva velika zborska finala na kraju svakog od dva čina, prvomajskom paradom i završnom poukom u maniri najboljeg mjuzikla, razveselila je kazalište i skupa sa svim izvođačima predvođenima maestrom Ivom Lipanovićem zaslužila ovacije.

Uz persiflaže i mutacije svima prepoznatljivih glazbenih motiva revolucije i kulta maršala Tita, Foretić je do suza nasmijavao i glazbeno obrazovaniju publiku ubacivanjem doslovnih Wagnerovih citata iz Tristana i Lohengrina, ili, pak, posprdno obrađenim motivom Dies irae uz koji pogrebnika dovode na saslušanje u policiju.

Osim što bi svakako morala na hrvatsku turneju, ova bi predstava, uz malo menadžerske umješnosti, sigurno bila dobrodošla, razumljiva i ljekovita na pozornicama svih postkomunističkih tranzicijskih zemalja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 02:01