MILKO VALENT 'Trebalo je proći 33 godine da se netko usudi postaviti moj tekst na scenu'

Nakon trideset i tri godine odbijanja, kako tvrdi Milko Valent, njegova drama “Plaidoyer po p....” - alternativni naslov “Plaidoyer po piknji” - bit će 16. siječnja premijerno izvedena u Muzeju suvremene umjetnosti. Prema konceptu Dalibora Martinisa, u dramatizaciji Branka Brezovca ostvario ju je kolektiv predstave, a u ulozi pojavljuje se sama ravnateljica Eurokaza Gordana Vnuk!

Milko Valent, pisac (66), zaguljen je lik. Uvijek kriva riječ u krivo vrijeme; ako negdje ima alkohola, sasvim će nelicemjerno popiti previše, ne važući je li to oportuno. Ako ima posla s novinarima - a nema često, jer ne pripada serklima koji bi ga gurali, a možda i zbog navedenih osobina - postaje opsesivan: želi kontrolirati svaku riječ, naslov, fotografiju; uvjetuje, zahtijeva, pritišće, tvrdoglavi se... No, zna zašto: Valentu je samo jedno sveto, do zadnje piknje - pisanje.

Zaguljen lik

Nikada se nije zaposlio, smatrajući to svojim umjetničkim kredom; živi samo od pisanja. “Život pun kreativnog rada i siromaštva, poniženja i borbe za puko preživljavanje”, opisuje.

Radni mu se dan ravna prema pisanju, redigiranju, koncipiranju, dorađivanju... jelo (ako se što nađe u frižideru) striktno je posloženo da ga optimalno pripremi za tastaturu. Valent je, u osami svoga velikogoričkog doma, ispisao tridesetak romana i desetak drama. Upravo je završio dramu “Brutalno cvijeće”, piše knjigu pjesama “Pustinja”, zbirku “kratkometražne” proze “Radikalna mjesečina”, radi na romanu “Ledene haljine” zbog kojeg je prošle godine skupljao građu u Engleskoj, Mlinima i Dubrovniku.

Mnoga od tih djela tematiziraju svakovrsnu spolnu emancipaciju, što znači: druga sveta stvar u životu Milka Valenta širenje je spisateljskih sloboda svih vrsta, a naročito seksualnih. Nije to bilo bez posljedica: kad je objavio priču u kojoj jedna žena drugoj odgrize klitoris, razjarene su ga feministice osamdesetih pljuvale po ulici... A “Plaidoyer” u ladici.

Deset tisuća riječi na ‘p’

“To je ružna povijest”, prisjeća se Milko. “Sva su kazališta odbila to naturalističko djelo. Na kraju je to dozlogrdilo Gordani Vnuk, hrabroj umjetničkoj ravnateljici Eurokaza, osobi koja se nikad nije bojala eksperimentalnog kazališta.”

No sada, ipak, konačno, “Plaidoyer” u koprodukciji MSU i Eurokaza.

Svih 10.000 riječi drame počinje slovom “p”.

“ To epsko pisanje trajalo je 28 godina, do zadnjeg izdanja 2006”, precizira, a na pitanje koji je, ipak, smisao tog “p” eksperimenta, kaže: “Jednostavan, umjetnički izazovan, i ‘pp’ - potpuno potentan! Jer,u hrvatskom jeziku najviše je riječi koje počinju slovom ‘p’!”

Hrvatska književnost, tvrdi, maćehinski tretira spolnost. “Zanemarena je”, optužuje, “ali je njena tematizacija jako važna kao, uostalom, i svaki vitalan vid ljudskog života. Naši pisci, čini se, boje se pisati o spolnosti, osobito o onoj tabuiziranoj, poput erotskog kanibalizma, pedofilije…”

“Pladoyer po p....” dugo se spremao režirati renomirani Branko Brezovec, ali sad ga prema svom konceptu postavlja Dalibor Martinis, svjetski znani konceptualni umjetnik.

Zaguljen lik

“Brezovec je prije desetak godina trebao u riječkom HNK režirati cijelu dramsku trilogiju ‘Zero’”, objašnjava Valent, “pa i ‘Plaidoyer po p....’. U Zagreb je na dogovor došao Rambo Amadeus, autor glazbe. Zahuktalo se, ali se intendantica Mani Gotovac naglo predomislila; vjerojatno se uplašila provokativnosti trilogije”, smatra Valent i dodaje: “Dotad sam mislio da je ona hrabra osoba, ali nije. Što se tiče Martinisa, pretpostavljam da je ravnateljica Eurokaza, izrazita osjećaja za eksperimentalno kazalište, htjela iskušati viziju čovjeka koji nikad nije režirao kazališne predstave. A i Brezovec je dramaturg ‘Plaidoyera’ i vjerujem da je od koristi Martinisu,” kaže Valent.

Prošle godine, Valent je dobio najveću državnu nagradu za književnost, Vladimir Nazor, za roman “Umjetne suze”. “Uz dobre vibracije. Ako je vaš rad desetljećima gotovo potpuno zanemarivan, velika je stvar kad ga nagrade ljudi od struke”, priznaje.

Bio je i među pet finalista Nagrade Tportala, gdje se u času proglašenja pobjednika (ali ne njega) bacio sa stolca prema naprijed, kao da će zaplivati, pao na pod i tako ostao ležati, zeleno-žut u licu. Ostala je enigma. Performans? Nesvijest?

Dakle: Valent je upravo na dodjeli shvatio - doduše, ja ne kužim kako - da žiri njegov roman nije ni pročitao, iako ga je uvrstio u pet finalista!

“To možda i nije čudno jer roman ima 1744 kartice, a članovi žirija malo vremena. Ne kažem da nagrađeni roman nije bolji od mojeg, ali da bi se to moglo znati treba od prve do zadnje stranice pročitati ‘Umjetne suze’”.