NAKON PARIZA U ZAGREBU

'MIMI' U HNK Hommage Pucciniju i njegovoj ljubavi prema ženama

 Victor Tonelli, Pascal Victor
Autori ove predstave, koja je hrvatsko-francusko koprodukcija, zadržali su duh i ozračje pravih ‘Boema’

Zagrebačka premijerna operna publika pohrlila je na prvu od zasad tri predviđene izvedbe djela “Mimi” - Prizora iz boemskoga života kao slobodne adaptacije opere “La Boheme” Giacoma Puccinija. “Mimi” je izvedena kao koprodukcija C.I.C.T. Théâtre des Bouffes du Nord i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu pri čemu je naš prinos bio u sudjelovanju deset glazbenika opernoga orkestra i vjerojatno dijela tehnike, a najavljuje se i mogućnost budućih izvedbi s našim pjevačima.

Valja reći, premijerni je rezultat bio vrlo srdačan, štoviše i oduševljavajući, premda je u kuloarima bilo i gunđanja iako su svi koji su došli znali da neće slušati najomiljeniju Puccinijevu operu nego “nešto” što se na nju referira i glazbom i libretom.

Kultni teatar

Dovodeći ovo djelo iz jednog od najstarijih pariških kazališta (1876.) koje je do 2010.godine vodio Peter Brook, nova intendantica HNK Dubravka Vrgoč ispunila je jedno od svojih programskih obećanja - ono kojim i operu nacionalne kazališne kuće jednim dijelom želi promijeniti dovodeći je u korelaciju s opernim zbivanjima u svijetu, a koja nisu nužno tzv. željezni repertoar . Držim da je u tome ovim prvim korakom apsolutno uspjela jer je dovela nešto poznato a ipak nepoznato, i što je najvažnije, izvedbeno vrhunski kvalitetno.

“Mimi” skladatelja Frédérica Verričresa i libretista Bastiena Galleta nipošto nije ni farsa, ni parafraza, ni persiflaža, a najmanje rugalica bilo koje vrste velikom Pucciniju i njegovoj omiljenoj boemskoj družini. Po meni je to, a vjerujem da se mnogi baš neće složiti, ponajprije hommage; počast skladatelju koji je ama baš od svih svojih kolega u povijesti najviše volio ženske likove i ljubav.

Zimzeleni hit

Time tumačim poseg današnjih autora upravo za Puccinijem viđen francuskim suvremenim opernim senzibilitetom, potkrijepljen još i poviješću kazališta “Bouffes du Nord”, nekad učlanjenog u “Konzorcij kazališta u kvartu”, orijentiranog prema teatarskim hitovima u bulevarskim kazalištima. Puccinijevi su “Boemi” zasigurno zimzeleni hit, njihova je priča bulevarska, i doslovno i preneseno, i doista su idealan predložak za slobodnu adaptaciju, što je posve legitiman postupak ako se izvornik ne okreće naglavce. A to današnji autori nisu učinili, zadržali su duh i ozračje onih “pravih” “Boema” koje može doživjeti i netko tko ne poznaje predložak. Ne mogu ni zamisliti što bi se u nekom sličnom postupku moglo dogoditi primjerice Wagnerovu “Parsifalu” ili nekoj drugoj operi određenoj vlastitim kanonom, no s Puccinijem je, eto, uspjelo, možda i zbog njegove tako neodoljivo prirodne predodžbe o jednostavnosti i kompliciranosti temeljne čovjekove emocije.

Ganuće na kraju

Ne znam kako bih drukčije protumačila dojam ganuća po završetku ''Mimi''. Gotovo isti kakav osjećamo kad nad mrtvom Mimi uz krikove Rodolfa pada zastor u “Boemima”. Mnoga gledateljska suza, zatomljena ili otvorena, prisutna je u oba slučaja. Za mene je taj osjećaj vrlo važan jer svjedoči o, kako autori kažu, slobodnoj ali i vrlo točnoj i iskrenoj adaptaciji. A u njoj su podjednako prisutni i skladateljski rukopis, iznimno vješto izmiješan s citatima ali i novim autorstvom koje rabi uvijek dojmljiv i nadasve muzikalan suvremeni jezik, kao i libretistički postupak koji udvajanjem Mimi ali i spajanjem Alcindora, inače nevažnog ljubavničkog lika u Puccinija s lezbijskom Groficom Geschwitz iz opere “Lulu” Albana Berga, dodaje i neke druge konotacije temeljnoj ideji djela. Ljubav se u ovom libretu rađa, prepliće i umire na mnoge načine, ali u osnovi ostaje ono što ona doista jest.

Sjajna je komplicirana a opet ležerna režija Guillaumea Vincenta, uz spektakularna svjetlosna rješenja Sébastiena Michauda i odlično odabrane kostime za mladu ekipu izvođača koji su priča za sebe. Lijepi glasovi, odlično pedagoški vođeni, tešku zadaću prebacivanja iz jednog u drugi stil pjevanja obavljaju kao od šale. Pri tome su glumački nevjerojatno prirodni, gotovo kao da ne glume, kao da igraju sami sebe, a međusobno komuniciraju doslovce kao boemska družina.

Hrvatski orkestar

Obje Mimi Camélia Jordana i Judith Fa, Rodolfo Christian Helmer, Marcello Cristophe Gay, Musetta Pauline Courtin, neodoljivi su svaki ponaosob i vrlo muzikalni u glazbeno delikatnim zajedničkim nastupima. Caroline Rose kao Alcindoro, a osobito Grofica Geschwitz, osim svega iskazuje i talent za suptilnu komiku. Uz sve njih izvrsno se uklopio orkestar naših deset glazbenika: Ana Benić, Danijel Martinović, Zvonimir Lazar, Ivan Bošnjak, Kaja Farszky, Nina Cossetto, Vlatka Peljhan, Natalia Anikeeva, Adam Chelfi i Ivan Gazibara koji su i scenski vrlo prisutni, kao i dirigent Jean Deroyer kojem povremeno pomaže i glazbeni računalni program Ircam Robina Meiera.

Ovu “Mimi” svakako treba vidjeti, puna je života i vjerujem da bi se svidjela i Pucciniju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 23:17