MJUZIKL BAMBINA Radnja ovog hita najviše 'alarmira' na ekipu koja je pubertet proživjela uz glazbu Đavola

Splitski HNK producirao je, nema dvojbe, što kažu estradnjaci, velik hit. Mjuzikl “Bambina”, po scenariju Ane Tonković Dolenčić, uz suradnju Nene Belana, po pjesmama Nene Belana i Roberta Ćalete Čarlija, u režiji Krešimira Dolenčića, mogao bi, dakle, postati kultna splitska predstava.

Neno Belan, glavni autor glazbenog segmenta predstave, moguće je, postat će u kolektivnom pamćenju splitskom najznačajniji kazališni autor poslije Ive Tijardovića i Zdenka Runjića.

Ali nije ova radnja jedino splitska, jednako snažno “pogađa” svakog, u prosjeku, čovjeka na Balkanu, da ne kažem u bivšoj Jugoslaviji.

Kritičarski gledano, izvanredna jest zato što je posrijedi gotovo potpuno nemoguća, a uspjela kombinacija: radnja je teška, dramska, a note lake, nostalgične.

Znači, kad je posrijedi radnja, kao da gledamo Ibsenova “Neprijatelja naroda”, gdje pravdoljubiv pojedinac otkriva da je okružen korumpiranim sistemom, koji će ga, bez obzira na njegovu istinu, ugušiti u lažima.

U Ibsena je posrijedi gradnja vodovoda, a ovdje gradnja broda. Bambina je dakle brod što se gradi u splitskom škveru osamdesetih godina prošloga stoljeća, a akteri su radnici i šefovi u brodogradilištu, njihove obitelji te jedan udbaški šef, siva eminencija iz Beograda. Posebno me dakle privuklo što ovaj mjuzikl jest toliko netipičan, da daje lažan sretni završetak, jer glavni negativac ostaje na poziciji moći.

Kao u Ibsena, nije sporna jedino gradnja broda, nego i ljudi što ga grade, a ljubav može pobijediti samo parcijalno, privremeno…

Funkcionalnost

Scenarij jest toliko dobar jer ne donosi jedino dramski funkcionalne situacije, likove nimalo papirnate, nego i predstavlja, dokumentarno, kako se, zapravo, krade u brodogradilištima i danas. Uvozno-izvozne makinacije, lažne isporuke, lošiji materijal deklariran kao najbolji… Ukratko, na plastičan način predstavljeno je kako su nastali i današnji udbaški kapitali te kako se, vjerojatno, umnažaju i danas! Ni manje, ni više.

Režija jest hitra, pragmatična, kakva jest i koreografija Jelene Bosančić. Scena Dinke Jeričević nije zahtjevna, ali dobro funkcionira, osobito takozvani drugi plan. Kostimi Tee Bašić Erceg nisu baš u duhu vremena, ali njihova šarolikost isto daje predstavi stanovit šarm.

Radnja najviše “alarmira” današnje otprilike pedesetgodišnjake i starije, a koji su pubertet proživjeli, među ostalim, uz glazbu Đavola. Mojoj karlovačkoj generaciji svirali su na maturalnoj večeri, a i generaciji poslije nas. Đavoli i njihov frontmen Neno Belan, i sami tad praktički još djeca, bijahu unijeli u našu mladost jednu rekao bih melankoličnu vedrinu, sjećanje na sunčane dane, ali i stanovitu ozbiljnost – radovanja.

Sada ta glazba i ti stihovi nose ovu predstavu koliko nas u mladost, toliko i mlade, rekao bih, u neizvjesnu budućnost.

Orkestar splitskog HNK, kojim ravna Jure Bučević, skladan je i ugođen, u tempu uvijek, a koordinaciju s radnjom izvanredno grade aranžmani Olje Dešića. Glazba u predstavi dakle nije izvorna, a nisu ni tekstovi pjesama, koji su prilagođeni radnji. Nježni stihovi postaju grubi, eskapizam se izvrće u realizam. No te su tekstualne intervencije toliko suptilne, da ih često uočiš tek naknadno, kao i glazbene, koje uvijek dakle podupiru zbivanje i nose dramaturšku vrijednost same za sebe. Začin uvjerljivosti i dobru podlogu za glumu daje i dijalektalna prilagodba scenarija iz pera Jasena Boke. Ni on ne pretjeruje, njegovi vlaji nisu karikaturalno naglašeni, a ni boduli nisu nametljivo ironični u diskursu.

Predstava traje gotovo tri sata (sa stankom), a ni u jednom momentu ne pada, ne postaje statična niti svrha samoj sebi.

Jakov Prkić / CROPIX

Srećko Šestan na premijeri u splitskom HNK fotografirao se s curama iz zbora

Neujednačeni glasovno

U nas nema tradicija da glumci moraju znati pjevati, pa nećemo ni ovdje sitničariti. Četrnaest je glumaca na sceni te još šesnaest statista, koji glume, pjevaju i plešu, plus orkestar plus bend na sceni. Svaki od četrnaest, rekao bih, protagonista, daje solo pjevačku dionicu. Ukratko: raskošno su neujednačeni, od glumice koja ne može pogoditi ni jednu notu do glumca koji ne griješi nikad, no svi su šarmantni, a i ta glumica, za koju se i u radnji kaže, da baš i neće pustiti glas slavuja…

Glavnu ulogu, Tončija Šetka, inženjera tek pristiglog s fakulteta u brodogradilište (u Ibsenovom “Neprijatelju naroda” tu poziciju zauzima dr. Stockmann), dojmljivo, a strpljivo, igra Pere Eranović. Nisam toga mladog glumca dugo gledao, a veseli koliko je napredovao. Njegov Tonči posve je jednostavan, lišen i gesta i kalambura govornih, te kako se radnja razvija, postaje sve zanimljiviji. Pjeva također dajući emociju suspregnuto. Njegovu majku, Perinu Štetko, kao jaku i strasnu ženu, duhovito i energično daje Ksenija Prohaska. Igra, zapravo, arhetipsku majku, ali opet sa zrncem soli, nesavršenu i sapetu tajnama.

Tončijeva brata, Grgura Štetka zvanog Bezo, kao svojevrsnog rezonera, vrlo nametljivo, ali sa svrhom i uspjelo, igra također mladi Stipe Radoja. Uloga koju će publika zacijelo najviše voljeti, jer je najbliži, rekao bih, poziciji narodnog tribuna, čovjeka iz puka, duhovitog marginalca (da je kajkavac bio bi “potomak” Petrice Kerempuha), s gitarom pod rukom.

Tončijevu ljubav, Marijanu Bonačić, maturanticu jezične gimnazije, lijepo igra Dora Bogdanović, a njezinu majku Marinu de Rossi Bonačić, s ponešto “viška”, ali simpatično, igra Andrijana Vicković.

Amater u glumi

Njezina supruga, Franu Bonačića, Vicko Bilandžić daje kao temperamentnog pater familiasa, koji to zapravo i nije.

Sliku obitelji Bonačić, zaokružuje baka, Darinka de Rossi, stara partizanka, suptilna zapravo karikatura.

Osobit dojam predstavi daje gluma i pjevanje Giuliana Đanića, koji toliko dobro igra da ga većina u publici nije prepoznala. Premda skromno tvrdi da je amater u glumi, to baš i nije. Ne jedino poradi generalnog pjevačkog iskustva, poznavanja pozornice, nego i zato što je već igrao u nekim dječjim predstavama. Njegova je gluma kumulativna rekao bih, a pjeva upravo dramski suzdržano, što je najteže, osobito držati intonaciju u jednom gotovo govornom ritmu.

Izvanredan je dakle i Neno Srdelić, kao srbijanski udbaš Pajo, cio prenaglašen, a opet cio zloćudno suzdržan. Još igraju Filip Radoš, Stefan Kokoškov i Tonči Banov.