Iako je od premijere njegove predstave "Balade" prošlo neko vrijeme, mladi glumac Jan Kovačić još zbraja dojmove. I osjeća se, prema vlastitim riječima, jako čudno.
"Balade" je najlakše opisati kao glazbenu monodramu, a Jan je tu predstavu napravio za završni ispit iz govora na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Komedija, kazalište u kojem je ove godine postao član ansambla, stavila ju je na svoj repertoar u klubu Kontesa.
- Tako sam se osjećao i nakon ispita. Napravio sam 45 minuta slatke predstave, uzeo tri balade i uprizorio ih, napisao malo glazbe i pokazao ljudima. Naravno da sam se nadao pozitivnim reakcijama, no bile su mnogo jače nego što sam očekivao, do toga da su mi rekli da je senzacionalna - kaže mladi glumac koji će se na pozornicu popeti i u studenom i u prosincu.
"Balade" su sjajna kombinacija glazbe, glume, priče, Krležinog Petrice Kerempuha.
- Kada smo razgovarali o tome što ću pripremiti za ispit, moja draga profesorica i fantastična glumica Alma Prica, koja mi je bila mentorica, i ja dugo smo razmišljali. Rekao sam da bih se volio baviti nekim narječjem jer se narječja jako plašim. To čak i kažem u jednoj od pjesama tijekom predstave. Plašim se zato što se u mojoj obitelji sa mnom sprdaju jer mi izvrsno ide britanski, škotski i irski naglasak, ali dubrovački, neki dalmatinski, ma koji god hoćete... pretvore se u čudnu mješavinu i ne nalikuju ni na što. Baš zbog toga profesorica je rekla: Znam što ćeš raditi! ‘Balade Petrice Kerempuha‘.
A on je, kaže, baš takav - čim ga nešto prestraši, zna da to je prava odluka.
Pogledao je različite verzije "Balada Petrice Kerempuha" i sve su mu bile jako dobre za slušanje, no činile su mu se preduge.
- Iz pozicije glumca, sada kada znam to govoriti, kajkavski je jako slastan za izgovaranje. Baš zato možeš upasti u zamku, jer misliš: ‘Pričam te neke fora riječi, jako sam si faca‘, ali što to vrijedi ako je samo meni zabavno, ali ne i čovjeku koji me gleda - tumači.
Zato je on uzeo samo tri balade, dvije kraće i jednu dugačku, i odlučio za ispit iskoristiti sve što mu dobro ide, ponajviše zbog straha da će mu kajkanje loše ići.
- Znam pjevati i svirati, znam pisati glazbu, pa sam napisao uvodnu i završnu pjesmu. Uglazbio sam jednu od najkraćih balada, ‘Gumbelijum roža fino diši‘. Čim sam je pročitao, vidio sam je kao pjesmu - pojašnjava. - A za jako dugačku ‘Keglovicihanu‘, koja govori o dolasku grofa Keglevića u nebo, i koju sam slučajno radio na osječkoj akademiji dok sam tamo studirao, napisao sam i song. Uzeo sam uvodne dijelove i uglazbio ih uz klavir - kaže.
Trebalo mu je mjesec dana, a u radu mu je pomogao kolega glumac Vid Balog.
- On je naš majstor za kajkavštinu. Da nije bilo njega, ne bi zvučalo tako kako zvuči - dodaje glumac.
Pokoju sugestiju dobio je i od tate Brune Kovačića, jednog od najpoznatijih gitarista u Hrvatskoj, ali i od mame Ivane Plechinger, spisateljice, glazbenice i voditeljice, te mlađeg brata Viga.
Cijela je obitelj Kovačić u glazbi, ali nikad se nisu nadmetali tko je bolji i veća faca.
- Kod nas je to nekako organski, mi se nadograđujemo. Čak se ni tata, koji je od nas četvero najjači u glazbi, ne boji pitati mamu, pa i brata i mene što mislimo. Brat je trenutno na četvrtoj godini kompozicije na Glazbenoj akademiji i super mi je vidjeti kako se tata njemu obraća za pomoć - otkriva.
Jan je preddiplomski studij završio na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je pohađao smjer glume i lutkarstva. Nakon toga upisao je diplomski studij na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Otišao je u glumu iako je bio razmišljao i o glazbenoj akademiji. Logično, cijeli je život živio uz glazbu, svira gitaru i klavir.
- Znao sam da želim studirati glumu, ali i da bih se nakon toga htio baviti glazbom. Pozornica me oduvijek privlači. Logično je rješenje - mjuzikl - kaže i dodaje kako se i u svojem diplomskom radu bavio njime.
- Odlučio sam tako jer to mi je blisko, nešto čime se želim baviti, ali i zato što mislim da se, pogotovo na zagrebačkoj akademiji, premalo o tome govori. Mjuzikl je jedna od najtežih glumačkih formi jer zahtjeva multitasking, u njemu pjevaš, plešeš i glumiš, a sve mora biti skladno - ističe.
I baš zbog strasti prema mjuziklu, činjenica da se zaposlio u Komediji još ga više veseli.
- Dobio sam priliku raditi u kazalištu koje me cijeli život zanimalo, i to još dok sam bio student. To je nezamislivo prekrasno, a znam koliko je teško doći do posla - govori.
Priča o studentskim danima u Osijeku - gdje se puno više radio mjuzikl nego u Zagrebu. Imao je, kaže, sjajne profesore - njegova klasa bila je zadnja klasa prerano preminulog glumca i redatelja Saše Anočića.
- On mi je dao prvu glavnu ulogu, u predstavi ‘Hortenzija je rekla: Baš mi se fućka‘, po Feydeauu, koju smo radili za ispit iz glume, i rekao mi da mi je mjesto u Komediji - prisjeća se Jan.
Spominje i Roberta Raponju, koji je, kaže, bio jako strog.
- Bio sam sretan što imamo nekog takvog na prvoj godini, jer treba ti netko da te malo spusti na zemlju. Zatim sjajna Tatjana Bertok Zupković... I Veronika Hardy, koja je s nama bila na pjevanju. Jako smo je voljeli jer smo svake godine s njom radili neki mjuzikl. I još dvoje profesora, Hrvoje Seršić i Maja Lučić, bilo mi je jako bitno. Predavali su nam lutkarstvo, a ono mi je otvorilo oči. Nisam mislio da će me toliko očarati. Zaljubio sam se već tijekom prijemnog ispita. Meni je to čarobno, nevjerojatno je koliko te znanje lutkarstva poslije čini boljim glumcem, jer ne može lutka stajati na sceni, nije dovoljan neki ‘smiješni glas‘, lutka mora nešto raditi, moraš joj dati život - priča Jan, koji je tijekom godina radio i na sinkronizacijama i svoj glas posudio mnogim crtanim likovima, primjerice Michelangelu iz Ninja kornjača.
U prosincu ga čeka još jedan veliki ispit, ali ne za ocjene - morat će sam sebe gledati na malom ekranu kada se na HRT-u počne prikazivati nova sezone odlične serije Vinka Brešana "Dnevnik velikog Perice".
- To je moja prva televizijska uloga, prvi put da sam radio nešto pred kamenom. Bilo mi je prekrasno i istodobno zastrašujuće. Glumio sam sa Živkom Anočićem, o kojem sam razgovarao s njegovim pokojnim bratom Sašom, u seriji o kojoj smo razgovarali, jednoj od najboljih ikad kod nas napravljenih. Duhovita je, emotivna, a glazba je divna. U seriji sam član benda koji je inspiriran The Beatlesima, koje i sam volim. Bernard Tomić, Vili Gobac, Tit Medvešek i ja članovi smo benda i jako smo se dobro zabavljali radeći. Čekam da vidim kako će mi biti vidjeti svoju ‘njušku‘ na televiziji i znam da ću biti jako samokritičan. No, bez obzira na sve, osjećam ponos i zahvalnost što mi je upravo to bio prvi projekt pred kamerom - kaže.
Prije toga, u studenome, u Komediji će premijeru imati mjuzikl "Jadnici".
- To je jako velik projekt. U njemu igram zločestog krčmara Thénardiera. Zapravo, gotovo u svim projektima do sada bio sam zlikovac - objašnjava kroz smijeh. - U ‘Ljepotici i zvijeri‘ sam LeFou, u ‘Jesus Christ Superstaru‘ židovski svećenik Annas. Zabavno je biti zlikovac. Najgore je kad igraš neku ulogu koja je jako slična tebi, a kad si loš tip, to ti daje priliku da se odmakneš od sebe. No, u redu, bio sam dobrica u predstavama ‘Jalta, Jalta‘ i ‘Krava na granici‘. Premijera je 30. studenoga, a mijenjamo se Ronald Žlabur i ja, naše supruge glume Zrinka Kušević i Nika Ivančić - napominje.
Kada ga slušate kako strastveno govori o svojem poslu, čini se da su se tom 25-godišnjaku sva vrata lako otvarala i da je glatko dospio do ovako sjajnog početka karijere. Nije baš tako. Akademiju je, primjerice, upisao tek iz trećeg pokušaja. Prvi neuspjeli pokušaj nakratko ga je deprimirao, no odlučio je otići drugi put. Pripremao se, a onda, malo prije prijemnog, doživio strašnu prometnu nesreću. Na njega je, na pješačkom prijelazu, naletio policijski automobil i vozio ga tako trideset metara. Jan je imao prijelome nogu, lopatice i ključne kosti... Napukle su mu prsna kost i lijeva potkoljenica. Zadobio je blagi potres mozga i krvarenje u mozgu.
Oporavak je bio dug i težak, no čim je mogao, uz pomoć obiteljske prijateljice i mentorice Jasne Palić počeo se pripremati za sljedeću godinu i ostvario prvi korak prema snu u Osijeku.
Danas ne razmišlja previše o tome, a i kada razmišlja, smatra da je valjda postojao neki razlog zbog kojeg su se stvari posložile tako kako jesu. I, naravno, kada vidi brojne ožiljke na tijelu.
- Išao sam na audiciju za neku reklamu i ušao u zadnji krug s još jednim dečkom. Morali smo skinuti majice i tu sam stajao ja sa svojim ožiljcima koji su tada bili puno veći i puno izraženiji, posebno na leđima. Mislim da je njima to bilo malo ‘uf‘, pa zbog toga nisam dobio angažman - prisjeća se.
Strast prema poslu i sve što radi ipak mu ostavljaju vremena za neke hobije.
- Posljednjih godinu dana strastveno plešem tango. Moja kolegica Antonija Marijanović pitala me hoćemo li ići plesati tango. Htjeli smo oboje nešto drugačije nakon dana provedenog na predavanjima. Pa tako plešemo u Tango Gardenu, podučava nas Ivan Kranjčić i jako sam sretan. Stvarno je čarobno, strastven je ples, jako intiman... Do sada sam navikao na koreografije ili neke disko-varijante. Doduše, tužan sam jer zbog silnih obaveza ne mogu češće dolaziti - priča. - Zatim, obožavam dobre filmove, serije i videoigrice s dobrom pričom. Počeo sam igrati igre otkako sam dobio prvi honorar za glumu, bio sam u predstavi u Krašu koju je radio Krešo Dolenčić, pa sam si kupio neke igre. A igre su danas drugačije. Neke od najljepših priča iskusio sam kroz njih. Primjerice, posljednju koja sam igrao bila je ‘Stray‘. Igrač je tu mačka u nekoj budućnosti gdje nema ljudi, ostali su samo roboti, ta mačka luta kroz grad i... Znam da zvuči šašavo, no fenomenalan mi je taj kontrast slatke mace i distopije. I još jednu društvenu igru jako volim igrati s prijateljima, kolegama glumcima - ‘Dungeons & Dragons‘ - kaže za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....