ZAGREB - Neki ne vole da ih se naziva živim legendama. No, koreografkinja i redateljica, pionirka koreodrame na ovim prostorima Nada Kokotović, to bez sumnje jest. U Zagreb se vraća nakon gotovo dva desetljeća kako bi se publici 27. tjedna suvremenog plesa opet predstavila - novim radom, “Tragovi zalutaloga” po književnom predlošku Petera Handkea.
Produkcija je to malog nezavisnog kazališta TKO, koji je 1996. u Kölnu osnovala s umjetničkim i životnim partnerom Nedžom Osmanom, objedinivši njen koreodramski i njegov romski teatar. “Tragovi zalutaloga” govori o vremenu tragedije koje je prošlo, koje je svoje odigralo, o vremenu u kojemu nema ni krivaca, ni okrivljenih, o ljudima bez imena... i sve je u kretanju kroz prazan prostor, sažima Nada Kokotović, koja potpisuje i koreografiju i režiju.
Suradnja s Balanchineom
Posljednji je put na TSP-u gostovala 1991., dotad već upoznavši zagrebačku publiku sa svojim legendarnim naslovima, poput “Plavobradog”, “Anite Berber”, “Saigona”, “U potrazi za izgubljenim vremenom”... uglavnom u produkcijama njenih teatara iz Subotice i Novog Sada. Doduše, selektorica Festivala Mirna Žagar njeno gostovanje pokušava dogovoriti već godinama... - Točno, ali sad je uspjelo. A i radi se o predstavi koja odgovara Festivalu - kaže Nada Kokotović čija se ljubav prema plesu rodila upravo u Zagrebu.
Bila je među prvima u kultnome KASP-u. Balet u zagrebačkom HNK bio joj je idući korak. Studira još filmsku i kazališnu režiju, te filozofiju... Redovito je sudjelovala na Muzičkom biennalu u Zagrebu te plesnom u Ljubljani, surađujući s poznatim glazbenicima i redateljima onoga vremena, poput Kelemena, Para, Spajića, Violića... Sredinom '70-ih stipendija je odvodi u New York gdje radi s Balanchineom, režira na off-off Broadwayju, postavlja “Arijadnu na Naxosu” u New York State Operi. Po povratku, žena za koju je “kazalište bilo u svemu i posvuda” počinje u jugoslavenski teatar uvoditi novi, autentičan koncept koreodrame.
Razlaz s Ristićem
A onda je došao čuveni KPGT - multietnički i multijezični projekt Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar. Osnovala ga je 1977. u Zagrebu, s partnerom i beogradskim redateljem Ljubišom Ristićem, zagrebačkim glumcem Radom Šerbedžijom i piscem i redateljem iz Ljubljane Dušanom Jovanovićem. Prisjeća se: “Sjedili smo te godine i maštali i planirali... A možda je to bilo i ranije, a bilo je još toliko ljudi s nama... To je bilo najvažnije što se u teatru 80-ih desilo na ovim prostorima, a i šire.”
Prva predstava KPGT-a bila je “Oslobođenje Skoplja” Dušana Jovanovića u Ristićevoj režiji, sa Šerbedžijom i Ingom Appelt u glavnim ulogama. Premijera je izvedena '78. u Zagrebu. Nakon silnih uspješnica i gostovanja, osnivači su se razišli. Počeo je rat. Ristić se politički angažirao u JUL-u Mirjane Marković i nastavio projekt KPGT-a u bivšoj beogradskoj šećerani.
Trajna emigracija
Nada Kokotović 91. trajno je emigrirala, u Njemačku. - Rat je bio razlog, ja sam protiv rata svakog oblika i iz bilo kojeg razloga - kaže. Odlazak ne prikazuje kao traumu. - Nisam razmišljala o tome da je teško i zato je bilo spontano i moguće - kaže umjetnica i tvrdi da umjetnik i umjetnost moraju biti politički angažirani. U Njemačkoj joj najviše nedostaje svakodnevna intelektualna komunikacija, a najviše vremena provodi sa suradnicima. Kad razmišlja o svom životu prije odlaska, tuga je, kaže, prevladavajuća emocija. Međutim, svega se rado sjeća jer “svaki je period života imao nešto važno i nešto lijepo i nešto gorko”.
Nema povratka
Iako je tamo izuzetno uspješna, Njemačka, kaže, nije previše sklona njenom konceptu koreodrame. - Produbljujem i radikaliziram ono što sam i ranije naznačila u svojim projektima. Inspiriraju me život i događaji i tuga i jad, i ljepota i kaos. A tamo se sve sistematizira, tako da se u mojim predstavama previše pleše za dramske kritičare a previše govori za plesne kritičare. To je u našoj bivšoj zemlji bilo odavno razriješeno kao problem - kaže.
Ovo nije njeno prvo gostovanje u Hrvatskoj nakon rata - u Rijeci '97. u sklopu Malih scena nastupala je s “Julie”, a u Splitu na Marulićevim danima 2001. s “Ciglom” Filipa Šovagovića. Sa suosnivačima KPGT-a nije u kontaktu. Ne vjeruje da bi više moglo doći do njihova okupljanja, ni da bi se mogla za stalno vratiti: - U Hrvatskoj nikad nije bilo želje da ovdje radim. Ne mogu planirati povratak, jer je moj život rad. Želim napraviti još puno toga s raznim suradnicima, gdje god bili. Sljedeći projekt je “Mit o Sizifu” po Camusu i “Prosjačka opera” Benjamina Brittena.
Osmislila je moju smrt u ledu Palićkog jezera
“U koreodramama te žene iznimne energije prvi put sam, uz ples, i progovorila na pozornici. Do tad sam bila uvjerena da je to nemoguće”, kaže ravnateljica Splitskoga baleta Almira Osmanović. Najviše se pričalo o njihovu “Othellu”, a Osmanović još pamti smrzavanje u palićkom jezeru u koje je Kokotović smjestila njenu nasilnu smrt.