NAJBOLJA PREDSTAVA JESENI Kad Ivana Krizmanić zapjeva Lanu Del Ray - ostanete bez daha

Predstava “Born to Please”, autorski projekt redatelja Saše Božića, najbolja je kazališna umjetnina dosad prikazana ove jeseni u Zagrebu.

Nisam siguran kad je zadnji put zaigrala u Teatru &td predstava s pauzom, vjerojatno “Alma Mahler” Maje Gregl i Ivice Boban godine 1999. Ova Božićeva dvosatna kazališna avantura privlačna je toliko da drži gledateljevu pažnju sve vrijeme. Predstavu su u koprodukciji proizveli Teatar &td, dubrovačka Art Radionica Lazareti i Božićeva umjetnička organizacija De facto, a praizvedena je proteklo ljeto, početkom kolovoza, u Dubrovniku.

Ako se tko zapita odakle toliko koproducenata za jednu u biti malu i zapravo jeftinu predstavu, odgovor je na žalost jednostavan: novca za nezavisne produkcije ponestaje definitivno. Sam Teatar &td ove godine za cjelokupni program primit će svega 300 tisuća kuna. Tko mari što pravi svake sezone najmanje dvije predstave među najboljih deset u Zagrebu, kad se eto polako svodi u amaterske okvire.

Pjevači u pokušaju

A ova je predstava, dakle, sve samo ne amaterska. Četvero glumaca igraju u maloj, takozvanoj polukružnoj dvorani svojevrstan reality program, oni su pjevači u pokušaju. Ali nije posrijedi puka travestija televizijskog formata ili pak karaoke dramaturgija nego mnogo složenija igra karaktera, koja uključuje i privatni svijet glumčev i njegovu glumačku osobu i eto prostor uloge. Gledatelji sjede za stolovima, mogu unijeti piće, osvijetljeni su stolnim svjetiljkama i, općenito, neodređen je prijelaz između scene i prostora za njih. Scenu Zdravke Ivandije čini prilično širok podij iza kojega su se uspravile tegle sa nekakvim pretencioznim biljem, osvijetljene poput zabavnog parka, što je čisti kič, ali sirotinjski, kao što su zapravo sirotinjski i protagonisti ove scenske igre za sladokusce.

Prvi na scenu izlazi mladi glumac Marko Jastrevski, veoma zanimljiva nova “faca”. Dugoljastog lica, izražajnih očiju, mršav i kose začešljane u asimetrične razdjeljke, izgleda gotovo bizarno. On je propali muzičar, manijakalnih gesta, sputan strahom od vlastite homoseksualnosti. U sljedećih pola sata on se mrvi pred nama, a koliko je komičan toliko je i tragičan dok pokušava primjerice otplesati i otpjevati “Smaltown Boy”, prastari hit Bronski Beata.

Ostarjela provincijalka

Kad na scenu pristigne Nataša Dangubić, tempo se posve promijeni. Nadahnuta i vehementna, ova izvanredna glumica otprve osvoji prostor i publiku silnom energijom i preciznom autoironijom. Ona je preciozna, pomalo ostarjela provincijalka, Dubrovkinja, što zdvaja nad svojim slomljenim srcem (premda se ne čini baš ljubavlju slomljena) i neurotično analizira pjesme koje voli pjevati. Ni jedna pjevačica njoj nije dovoljno dobra. Božanstveno im se ruga, cjepidlači i usput popjevava. Njezina tragikomičnost eruptira kad se dohvati Tereze Kesovije i njezina hita “Sunčane fontane”. Potom im se na sceni pridruži Jerko Marčić, koji u drugom dijelu briljira kao ostarjeli hipik, patološki lažov i potpuno neurotičan dobroćudan tip.

On pjeva odlično, ali se ne usuđuje osloboditi stida. Najzabavniji je dok izvodi klasik “Mikrosvet” zaboravljenog benda Boye. Ivana Krizmanić, kao i ostali akteri, manje pjeva a više se otkriva u monologu. Ona nosi najnesigurniji lik, ali koji ostavlja gotovo bez daha kad zapjeva “Born to Die” Lane Del Rey.