Najkraće rečeno: Čehov za svakoga, a da nije bitno ‘oštećena‘ njegova slojevitost

Pisao sam prošli ponedjeljak o prvoj premijeri u zatvorenom prostoru nekog repertoarnog kazališta u nas otkako je izbila pandemija, Čehovljevoj jednočinki “Prosidba” redateljice Helene Petković u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića.
Čehov je eto živ i u ovoj drugoj repertoarnoj premijeri u doba korone, također eto uspjeloj predstavi, “’Ajmo probat’ Čehova” karlovačkog Zorin doma.

Peđa Gvozdić, redatelj predstave i akter na sceni, najbolji je glumac u karlovačkom ansamblu i jedan od najboljih suvremenih karlovačkih glumaca uopće, već sad gotovo u rangu Pjera Meničanina, pri čemu su obojica na tragu Danka Ljuštine… Umjetničku i ljudsku kvalitetu dokazao je ovdje prevladavši niz nevolja. Kako to često u teatru biva, prvo je jedan glumac otpao iz podjele jer je hitno morao na neku terapiju, drugi je pak slomio nogu četiri dana prije premijere. Praktički preko noći valjalo je naučiti njihove uloge trima preostalim akterima: Lovorki Trdin, samome dakle redatelju i posve mladom Andri Damišu, međimurskom glumcu, sitnome poput miša, izvan scene neprimjetnom što se kaže, a na njoj eto živ, pršti energijom te se čini mnogo “većim” nego što jest, kao što je i ova predstava veća od problema koji su je obilježili.
Tekst je kolaž četiri otprilike napola skraćenih jednočinki koje troje aktera igra ovim redom: Medvjeda, Tragičara protiv svoje volje, Prosidbu i Labuđi pjev.

Najkraće rečeno: Čehov za svakoga, a da nije bitno “oštećena” njegova slojevitost. Gvozdić režira pragmatično i dosljedno: glumi se brzo, karikirano, no sa zrncem soli, pa zbivanje teče kao farsa, pri čemu se namjerno karikira salonska gluma, ali se karakteri likova osovljuju i dalje prirodno, pa i logično u našem današnjem kontekstu.

Predstava dakako pati od svojevrsne užurbanosti, premijerne prenapregnutosti, još pojačane danonoćnim radom, ali ima zdravu osnovu te će poslije nekoliko izvedbi biti posve fluentna. Već sad ugađa gledatelju svojom jasnom dramaturgijom i svojim čvrstim tempom te odmjerenom duljinom od kojih 75 minuta.

Peđa Gvozdić duhovit je kao Čebukin u Prosidbi, šarmantan kao Grigorij Stepanovič Smirnov u Medvjedu, a ponešto je odviše opušten pa i na rubu šmire u finalnoj ulozi ostarjelog glumca. Lovorka Trdin isprva brza, odviše se trudi, no dobro joj stoji pozornica. Najviše me privukla kao Natalija u Prosidbi, gdje decentno daje lik mlade žene već napola usidjelice…

Mladi Andro Damiš vješt je u svakoj od uloga, obično sluga, no i on je pao kao žrtva brzanja i neiskustva. Kako sam mu i uživo kazao: neka uopće ne koristi glas u falsetu, do daljnjeg, možda zauvijek.

Predstavi pridonose kostimi i više nego li bi se očekivalo od odjeće izbrane iz fundusa. Posrijedi su kreacije Morane Petrović, redom sofisticirane, klasične, dobra kroja i, što bi se reklo, likovno čiste te prilagođene karakteru i položaju likova. Taj pseudoklasicizam daje predstavi povijesni kontekst, no ne donosi i nepotreban kič, a takva je, isto iz fundusa probrana galanterija: kanapei, ogledala, stolci. Pozornica je inače pirandelovski ogoljena, kao što su i stanke između jednočinki pirandelovske improvizacije, za kojih scenski radnici odnose pokućstvo, a glumac Gvozdić se pretvara u redatelja Gvozdića, a koji se nadvikuje s ostalih dvoje glumaca što se zbilja presvlače u “ulicama” pokraj scene i komentiraju dotadašnji nastup.

Lijepo je zamišljeno i posloženo svjetlo Roberta Pavlića, koje zbivanje uvlači u konstantnu polutamu, iz koje ne nalaziš izlaz. Valjalo bi reći da je eto i dramaturški rad Petre Pleše uspio. Svi glavni motivi u jednočinkama izneseni su na scenu, kraćenjem se nisu osakatili likovi niti njihove pozicije.