Napisana netom iza nacističkog divljanja, drama "Posjet stare dame" nije daleko od našeg vremena

Ovog četvrtka Gradsko dramsko kazalište Gavella održat će svoju prvu premijeru u dislociranom prostoru. Drama “Posjet stare dame” švicarskog književnika Friedricha Dürrenmatta, prvo planirana za ožujak 2020. ali zbog pandemije, a potom i potresa prolongirana, više od godinu dana kasnije izvest će se na Gavellinoj novoj adresi u KUC-u Travno. Sama redateljica predstave Dora Ruždjak Podolski kaže kako je upravo nevjerojatno koliko je nedaća pratilo ovaj projekt od samoga starta. “Mi smo se kao tim lijepo pripremili, koreografkinja Petra Hrašćanec, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, scenograf Stefano Katunar, skladatelj Stanko Kovačić te dramaturg Tomislav Zajec, i uvod u ovaj posao bio je više no obećavajući. No onda je, s početkom pokusa, slijedila jedna komplikacija za drugom, ali uspjeli smo sve probleme nadvladati i zapravo smo napravili predstavu koja rezonira sa sadašnjicom i koja je iznjedrila niz krasnih i cjelovitih glumačkih ostvarenja. Dakle, dogodilo se sve ono što prema ozbiljnim kriterijima čini predstavu s dubinom i širinom.”

Zbog lockdowna, međutim, točno dva tjedna prije zakazane premijere, prestali su s radom, otkriva redateljica i napominje da je predstava već bila kompletno gotova. A zatim je, pored korone, uslijedio i potres. Dalje je, kako kaže, sve više-manje poznato javnosti. “Fenomen je ipak koliko je ljudsko biće moćan aparat, i valja to uvijek imati na umu u ovo doba, a to govorim zato što smo predstavu obnovili u nepunih tri tjedna, bez snimke, prema sjećanju, uz uskakanje dvoje novih glumaca, Amara Bukvića i Hrvoja Klobučara kojima od srca zahvaljujem na profesionalnosti i dobroj volji. Čak bih rekla da je ova pauza donijela i neke pozitivne promjene, odmak čini čuda, pročišćuje perspektivu.”
Pa iako prvi put objavljena i izvedena davne 1956., u mnogim je svojim aspektima ova sarkastično-groteskna komedija u tri čina aktualna i danas, što su prepoznali i redateljica i dramaturg. "Posjet stare dame" kritika je naime suvremenog poimanja svijeta, gdje je sve podređeno kapitalu, ali istovremeno i gotovo utopistička priča o razornoj moći ljubavi.
“Kao prvo, Dražen Ferenčina htio je da režiram predložak koji ima osnove za veliku ansambl predstavu. Uopće se ne mogu točno sjetiti kako je Tomislavu i meni pao na pamet ‘Posjet stare dame’, nekako se uvukao u našu stvarnost i moguće je da smo oboje osjetili njegovu zapanjujuću aktualnost u datom trenutku”, kaže Dora Ruždjak Podolski. “Tekst nas se sada još više tiče nego što je to bilo pred godinu i pol dana. Vjerujem u sinkronicitete, i vjerujem da je naša stvarnost uvijek obogaćena događajima koji se i ne mogu racionalno objasniti.”

Ovaj komad, kako objašnjava redateljica, govori o ljubavi, o njezinoj razornoj moći ako se ne kanalizira, govori o osveti i o njezinim posljedicama na dušu, govori o krivnji, individualnoj i kolektivnoj, no najviše, ističe, govori o ljudskosti.
“Napisana netom iza nacističkog divljanja, na ruševinama Europe, ova drama i nije daleko od našeg vremena u kojem se naziru obrisi nekog novog poretka kojemu ne znamo imena, a koje dovodi u pitanje temeljne odrednice ljudskosti”, odgovara Dora Ruždjak Podolski na pitanje o aktualnosti predstave. "Stara dama bi na vaše pitanje odgovorila: ‘I tako, od početka svijeta sve je oduvijek isto. I na lijepo padne pokoja sjena, a na strašno poneki tračak sunca. Stvari nisu crno-bijele. U obje boje ima i malo primjesa sive.’”
O samim likovima, pak, kaže kako su Dürrenmattova lica višeslojna i kompleksna, te otvaraju mogućnost igre u više različitih registara. "Povremeno čak igraju na rubu groteske, a u idućem trenutku od njih se traži potpuna dramska, čak tragička prisutnost. Veoma izazovno za svakoga glumca, namećući potrebu za balansiranjem između žanrovske raznolikosti. Svakome licu daje dovoljno prostora za igru što je Gavellin potentni glumački ansambl iskoristio u punoj mjeri, s punom radošću, na čelu s Jelenom Miholjević i Svenom Medvešekom." U najavama predstave ističe se, među ostalim, da je u korelaciji s teatrom apsurda i dramom "U očekivanju Godota" Samuela Becketta. "To je zapravo intervencija Tomislava Zajeca, jer oba teksta idu iz istog povijesnog i idejnog horizonta. Tomislav se uvijek trudi pronaći intertekstualne podudarnosti koje nas onda kao publiku potiču na asocijativnost, u posljednje vrijeme posve zaboravljenu vještinu."
Sa Zajecom je inače veže dugogodišnja poslovna suradnja, ali i prijateljstvo. "Mi smo prvenstveno prijatelji, i naše se prijateljstvo rodilo prilikom prve suradnje, iskreno, više ne znam ni koja je to bila. Jer bilo ih je puno, i uvijek na zajedničko zadovoljstvo. 'Črna mati zemla' bila je ipak prekretnicom, jer smo na njoj radili 17 mjeseci, što je gotovo dvije bebe. Veoma smo različiti, Tomislav je mirniji, a ja temperamentnija, ali povezuje nas činjenica da nam je posao uvijek ispred svega. Što bi značilo da smo oboje u stanju primiriti svoj ego kad to situacija zahtjeva."

A što može očekivati vjerna Gavellina publika naviknuta na ambijent kazališta u Frankopanskoj?

“Istu razinu predanosti i posvećenosti koja je s obzirom na sve nedaće još više došla do izražaja. Sretna okolnost ove čitave situacije jest u tome da je kazalište s ovakvom tradicijom i kvalitetom pronašlo i svoju novu publiku.”