Utječu li bajke na naš odgoj i kulturu? Ovim pitanjem, na simboličan i poetičan način, bavi se "Mamina kći vuk", autorski projekt Maje Posavec, koji je krajem studenoga imao premijeru u zagrebačkom Teatru &TD. Koje verzije bajki poznajemo i jesmo li sigurni da je to jedina i prava verzija?
Bajke prate naše odrastanje, cilj junaka ili junakinje iz bajki jest odrasti, no čini se kako je junakinjama ove književne vrste u novijoj povijesti ta mogućnost otežana zastrašivanjem te nametnutim idealima ljepote i dobrote. Kroz fragmente iz "Busena ružmarina", "Crvenkapice", "Trnoružice", "Pepeljuge", "Zmije Mladoženje", "Kraljeve kćeri vještice", "Popeljuhe zavaljuhe" i "Devet braće vukova", uvijek autentična Maja daje glas onima kojima je isti bio oduzet ili nikad dan. "Mamina kći vuk" u pitanje dovodi arhetipe, oduzima konačne točke i njima tako svojstvene zaključke te gradi prostor za pitanja, lutanja i skretanja s puta. Nema nikakve sumnje, riječ je o kazališnom bombončiću s ogromnim potencijalom koji svakako morate pogledati u 2025.
Što vama osobno znače bajke? Svi smo rasli s njima, neki ih prerastu, neki nikad ne. U kojoj ste vi kategoriji?
- Možda se bajke ne mogu prerasti, samo ih prestanemo koristiti kao metafore, svjesno, no one rade u nama kao dio kolektivnog nesvjesnog. Za mene su bajke proradile kad sam ih u odrasloj dobi počela interpretirati i povezivati sa svojim životnim ili situacijama meni bliskih osoba. Spisateljica i psihoanalitičarka Clarissa Pinkola Estes u svojoj knjizi ‘Žene koje trče s vukovima‘ otvorila je taj portal interpretacije mnogim ženama, a vjerujem i muškarcima. Za mene je ta knjiga, prije puno godina, bila pozivnica u otkrivanje nepresušnog izvora - bajke. Od tad se više ili manje aktivno bavim bajkama, ispreplićem ih u svojim pjesmama, a ideja o predstavi malo je pričekala. No evo, i to se sad ostvarilo, zbog čega sam jako sretna.
Što biste voljeli da publika ponese kući nakon što pogleda predstavu "Mamina kći vuk"?
- Voljela bih da uživaju u predstavi, da upijaju sadržaj, izvedbu, glazbu, bez uključivanja uma, ako je moguće. Da odu doma i da otkriju da im je predstava ostavila ono što je Nikolina Rafaj, naša dramaturginja, često znala reći u procesu, ‘food for thoughts‘, hranu za misli.
Bajke su prisutne i u vašem glazbeno-kazališnom projektu "Leaving a Lover" koji ste lani, pod autorskim aliasom POMA, predstavili u Močvari. Tko je zapravo POMA i po čemu se razlikuje od Maje? Daje li vam taj alias više slobode, otpuštate li s njim neke kočnice, jeste li hrabriji, odvažniji?
- POMA pjeva na engleskom jeziku i mislim da sam time dobila veći odmak od dosadašnjeg rada. Pjesme su nastale u vrijeme kad sam s prijateljima aktivno komunicirala na engleskom i većina životnih situacija odvijala se na tom jeziku. Ponekad je lakše nasloniti se na engleski i stvarati materijal koji počiva na ogromnoj glazbenoj baštini tog jezika. Nastaviti pisati na hrvatskom uvijek je pomalo pionirski posao, ako se ne naslanjate na hrvatski mainstream pop, onda je rezultat neizvjestan. Ja imam potrebu nastaviti pisati na hrvatskom, ali recimo da je POMA Maja koja propituje svoje principe i radi ono što joj u tom trenutku dolazi, a to je sad album na engleskom.
U predstavi "Mamina kći vuk" preispitujete utjecaj bajki na odgoj i kulturu - ne zaboravimo da je osobito važna percepcija žena u bajkama, što itekako utječe na djevojčice. Junakinje drevnih bajki često su ugnjetavane, potlačene, u nevolji i treba ih spašavati... Pritom su i vještice, zle maćehe, ljubomorne polusestre... Kako vi gledate na to?
- Bajke su svima poznate i svi kritiziramo sudbinu junakinje koja je izgubila svoju samostalnost i postala ili dobra i lijepa dama koju treba spasiti ili ružna i zla vještica koje se treba riješiti. No kako se to danas vidi u javnosti? Žene koje se bore za nešto, od osobnih ili društvenih prava, često su okarakterizirane kao histerične, naporne i ljute, dok industrija ljepote zarađuje na našem iskompleksiranom doživljaju sebe jer smo preuzeli estetske zahtjeve opet od te iste industrije. I kao da tu nitko ne vidi prijevaru, koja je počela puno prije nas. To je sustavno modeliranje koje interpretira bajku za nas, umjesto nas samih. A to je puno opasnije od vještica ili opasnije, ako želite, i od nemoćne junakinje koja čeka princa - zapravo u tome nema ništa loše, ako znate čekati!
"Mamina kći vuk" vaš je prvi autorski kazališni projekt u kojem ste i redateljica, autorica teksta i glazbe te izvođačica. Koliko je izazovno bilo "baciti" se u sav taj posao i koliku ulogu u svemu ima Teatar &TD, koji je itekako važan u vašem stvaralaštvu?
- Prije &TD-a najveću ulogu imala je kazališna organizacija Grupa i Dražen Šivak, koji mi je ponudio suradnju jer bih, poznavajući svoju osobnost, vjerojatno još maštala. A onda je &TD počeo surađivati s Grupom. Nakon prijava na Ministarstvo, uz pomoć Nine Križan, bacila sam se u to. &TD je mjesto na kojem se ovakva predstava može raditi uz punu umjetničku slobodu. Za mene je on najznačajniji umjetnički laboratorij u gradu jer nosi i težinu svoje povijesti i svježinu mladih autora. Ova suradnja bila je iznimno ugodna, uza sve logističke probleme koje smo imali.
Kao glumica, godinama sam bila frustrirana raznim redateljskim uputama, nisu oni ništa krivo napravili, no očito je u meni bila zatomljena velika potreba za osobnim izrazom kroz predstavu. Za mene je ovo bio intenzivan te stresan proces i sad bolje razumijem redateljsku poziciju.
Stalno govorim ‘redatelj je mrtav‘, misleći na redatelja kao instituciju, vječitog krivca i jedinog odgovornog za predstavu. Svi smo odgovorni, a osoba koja donosi ideju na stol je osoba kojoj najviše gori pod petama.
Kad smo se već dotakli teme žena (feminizma), iz vašeg vlastitog iskustva, koje su najveće prepreke/predrasude s kojima se žene kao umjetnice susreću? A tu je i ta vječita seksualizacija žena, bez obzira na njihov posao, uspjehe, dostignuća - i dalje ih se prvenstveno doživljava i sagledava kroz prizmu fizičkog izgleda.
- Mislim da su umjetnice možda u lakšoj situaciji zbog većinom liberalnih krugova umjetnika u kojima se kreću. U doticaju s institucijama već je teže zbog većinom klasičnog repertoara koji opet ima više muških uloga, tek odnedavno raste broj predstava s većinskom ženskom postavom. Iz mog iskustva u kazalištu, žene su odgovornije, predanije i svaku pogrešku plate, dok se kolegama brojne pogreške progledaju kroz prste, a istovremeno su bolje plaćeni, imaju bolji status i lakše dolaze do njega - s obzirom na muški repertoar.
Žene čuvaju i njeguju red jer žele zadržati posao, a muškarci si mogu priuštiti da riskiraju i destabiliziraju red jer do posla dolaze lakše. Tu su žene u lošijem položaju. Naravno, ovo se sve može dogoditi negdje gdje novac dolazi od institucije ili većeg budžeta, tipa serija ili TV, film… Na nezavisnoj kazališnoj sceni svi se bore jednako jer ondje je jedina predrasuda s kojom se svi susreću ona da oni ništa ne rade, što je toliko daleko od istine da boli.
Što se tiče fizičkog izgleda, znate one naslove ‘bila je seks simbol, a pogledajte kako sad izgleda’ - da ne živiš u svijetu u kojem su takvi naslovi postali uobičajeno sablažnjavanje nad prirodnim promjenama, čovjek bi pomislio da bi neke od tih ‘seks simbola‘ bolje prošle da su same sebi prolile kiselinu po licu.
Nedostaje li nam nekad ženske solidarnosti? Je li žena ženi uistinu vuk, podmećemo li nogu jedna drugoj? I kako to promijeniti?
- Ponekad mislim da je to dio bajke u koji bi mnogim vladajućim strukturama odgovaralo da vjerujemo. Žene su, kao i sva ljudska bića, različite, nismo svetice. Otkad znam za sebe, žene u mojoj blizini se podržavaju. I ja sama uvijek sam nailazila na žene koje su me podržavale i pomagale mi, od kolegica do mentorica, redateljica, profesorica. Općenito je podjela na muške i ženske solidarnosti nestvarna, ljudi su ili kooperativni i žele surađivati i podržavati ili ne žele. Jednaku grubost znala sam osjetiti i od jednih i drugih kad bi došlo do sukoba. Muškarci, iako se to vječito pripisuje ženama, znaju pustiti trač i biti ‘babe‘, dok žene mogu biti itekako autoritativne, a da ne govorimo o lobiranju i udruživanju, gdje su žene itekako spretne. Nama još jedino Vladu i mafiju drže muškarci. I tu, nažalost, gubimo.
Iza vas je godina studija glazbene produkcije na Master programu na institutu Catalyst u Berlinu. Po čemu pamtite to iskustvo, kako vam je bilo? Iako ste se na domaćoj sceni već ostvarili i kao glazbenica i glumica, ne prestajete raditi na sebi, usavršavati se... Biste li za sebe rekli da ste perfekcionist? Uporni definitivno jeste, pogotovo kad je u pitanju nešto do čega vam je stalo - gluma, primjerice, na Akademiju ste upali iz petog pokušaja - mnogi bi se obeshrabrili i odustali.
- Mislim da sam perfekcionist i da je to najgore za mene, vjerojatno me to ponekad koči da uživam u rezultatu. Uporna sam, ali na duge staze. Prilično lako odustajem pred nekim naoko jednostavnijim izazovima.
Boravak u Berlinu bio je bogato životno iskustvo. Stvarno sam sretna što sam si mogła priuštiti to istraživanje - i grada i fakulteta i istraživanja sebe u gradu u kojem me nitko ne poznaje. Obogatilo me ljudski i umjetnički. Dio glazbe koju koristim u predstavi je glazba mojih kolega glazbenika Ashleyja Mauricea i Harija Krishne, s kojima sam puno radila na različitim materijalima pa tako i materijalima za ovu predstavu.
"Mamina kći vuk" oduševila je na premijeri, no osim tog uspjeha, kraj godine zaokružili ste i novim singlom. Možete li nam reći više o njemu? I što planirate u 2025., u kazalištu, ali i glazbi?
- Tako je, 10. prosinca izašao je prvi singl ‘The Fool‘ s albuma ‘Leaving a Lover‘ gore spomenute POME. Radi se o albumu koji je nastao u suradnji s Ivanom Kapecom i jazz kvintetom s kojim inače sviram ‘Večer s Leonardom Cohenom‘. To je ekipa vrhunskih glazbenika - Ivan Kapec, Borko Rupena, Jurica Štelma, Hrvoje Galler i Mario Bočić.
Album ‘Leaving a Lover‘ dvaput smo predstavili u Močvari s pomalo eksperimentalnom predstavom-koncertom. Izlazak albuma za INTEK music planiramo oko proljeća, a s time i koncertnu promociju, koja će biti isprepletena s kazališnim elementima, no prije svega će biti koncert. Jako se veselim tom projektu jer mi taj album gori pod petama. Mislim da će se ljudima svidjeti novi materijal koji u sebi ima i jazza i folka, a glazbeno se naslanja na ono kako smo kao bend interpretirali Cohena.
I za kraj - kad biste sami pisali bajku, kakva bi bila i tko bi u njoj bila Maja?
- Maja bi bila Mjesec koji pjeva svoju pjesmu, ali joj Sunce svaki put zasmeta prekinuvši je svojim sjajem.
Zasad bih voljela osjetiti što će se dogoditi predstavi ‘Mamina kći vuk‘ u komunikaciji s publikom. Ova predstava se na svoj način mora izboriti za nju (publiku) jer mislim da nije tipična. Interesira me što će na nju reći adolescenti kojima je prvenstveno i namijenjena. Tanja Smoje, Rok Juričić i ja čekamo ih 28. i 30. siječnja u Teatru &TD!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....