NEW YORK TIMES O HRVATSKOM REDATELJU 'Genet je bio nezadovoljan svakim uprizorenjem 'Balkona', ali svidjelo bi mu se kako je to Buljan napravio'

Neprestano u ratu i na rubu različitih katastrofa, od ekoloških do nuklearnih, svijet se čini prilično kaotičnim mjestom. No, što bi bilo kad bi žene vladale svijetom? To je pitanje kojim se bavi izraelska multimedijalna umjetnica Yael Bartana u upečatljivoj predstavi koja se izvodi u berlinskom kazalištu Volksbühne.

Glumci i pozvani stručnjaci sjede oko velikog okruglog stola, nalik onome u kultnoj Kubrickovoj filmskoj satiri 'Dr. Strangelove', ali se ne radi o 'Ratnoj sobi', već o 'Mirovnoj sobi' gdje stručnjaci daju prijedloge fiktivnoj ženskoj vladi kako da izbjegne nadolazeću nuklearnu katastrofu.

Bartana se već ranije bavila projektima koji se zasnivaju na konceptu "što bi bilo kad bi bilo", poput zamišljenog masovnog povratka Židova u Poljsku. U svom prikazu njene "konceptualno i vizualno upečatljive" predstave, berlinski dopisnik A.J. Goldmann u New York Timesu povlači paralelu s aktualnom kazališnom predstavom koju je postavio hrvatski redatelj Ivica Buljan u Rezidenz Theateru u Münchenu, prema djelu 'Balkon' francuskog dramatičara Jeana Geneta iz 1956.

Radnja Buljanove predstave događa se u bordelu neimenovanog grada u kojem bjesni krvava revolucija. U bordelu sve konce u rukama drži Madam Irma, koji se brine za potrebe svojih klijenata - Suca, Biskupa, Generala i Šefa policije. Radi se, naime, o običnim ljudima koji se pod krovom kupleraja žele poigrati navedenim ulogama, no i ta je premisa u ovom kompleksnom djelu podložna različitim tumačenjima, kako napominje A.J. Goldmann. Bilo kako bilo, u drugom dijelu predstave revolucionarna vlada postavi Irmu za kraljicu, a uloge koje su njeni klijenti igrali za potrebe svojih seksualnih igrarija postaju stvarne.

Genet je bio nezadovoljan svakim uprizorenjem svojeg 'Balkona', ali kritičar New York Timesa napominje da bi se slavnom dramatičaru svidjelo kako je Buljan postavio dramu. "Moć i seksualna politika leže u srcu predstave, ali se Buljan opire seksualiziranju žena koje nastanjuju bordel. Značajna je količina golotinje, ali je ona sva muška. Već rano u predstavi jedan se starac penje na pozornicu i manijački masturbira u frižideru. Prije stanke glumac Marko Mandić skida se potpuno gol i tjera publiku da se okupe vani oko bačve zapaljene nafte i pjevaju 'Internacionalu'", opisuje novinar New York Timesa.

Švedski dramatičar August Strindberg, s druge strane, bio je užasnut idejom ženske dominacije i smatrao je borbu za ženska prava opasnom revolucijom. Svoju dramu 'Otac' (1887.) napisao je kao odgovor na Ibsenovu feminističku 'Lutkinu kuću', lamentirajući o gubitku muškog autoriteta. Njemački redatelj Nicholas Stemann, poznat po suradnji s nobelovkom Elfriede Jelinek, ovih dana postavio je u Münchenu Strindbergovu dramu kao manifest 'bijesnih bijelih muškaraca' prije nego što došlo vrijeme za takvu ideju, kako piše A.J. Goldmann.