NIKAD IZVEDENA DRAMA O PAVELIĆU KOJU SU U HNK 1941. ODBILI Otkrivamo zašto je zabranjena

U jesen 1941. izvjesni Josip Bačić sastavio je i poslao zagrebačkom kazalištu na ogled pučki igrokaz u dva čina “Dolazak poglavnika” podnaslovivši ga kao snovitu viziju.

Djelce je izgubljeno, ali nam je moguć uvid u njegov sadržaj kroz izrazito negativno intoniranu recenziju Slavka Batušića, tada već bišeg dramaturga HNK koji je još u srpnju 1941., kao proskribirani “jugomason” bio premješten na posao u kazališnom arhivu i Sveučilišnoj knjižnici, no sve do 1944. plaću je dobivao u kazalištu koje se u svibnju te godine, s dolaskom Dušana Žanka na njegovo čelo, nazvalo državnim (HDK).

Brojni dojmovi o igrokazu u kojem se bajkovito opisuje dolazak Ante Pavelića na čelo dugo sanjane hrvatske države mogu se dobiti i kroz brojnu prepisku koja je uslijedila između Ureda poglavnika s Glavnim ustaškim stanom, Povjereništvom za novinstvo pri predsjedištvu Vlade, Ustaškom nadzornom službom NDH te s kazališnom upravom.

Dobri brat Ante

U Bačićevu se igrokazu - fikciji radi o žestokom sukobu Ante Pavelića sa, za tu priliku izmišljenim, mlađim bratom Stjepanom. U stvarnosti, Pavelićev jedini, pet godina stariji brat zvao se Josip, bio je gimnazijski profesor grčkog i latinskog, kod njega je Ante Pavelić stanovao za vrijeme studija u Zagrebu te ga odmah nakon dolaska u Zagreb u travnju 1941. i postavio za pročelnika Općeg odjela Ministarstva narodne prosvjete. Britanci su ga u svibnju 1945. izručili partizanima koji su ga ubrzo strijeljali.

Bačićev brat budućeg Poglavnika zamišljen je pak kao “bad guy” i suprotnost dobrome bratu Anti jer nije bio podoban za ustašku službu, uglavnom zbog sklonosti pijančevanju i skitnji.

Odmah na početku romantičarski intoniranog igrokaza bez ikakvih historijskih uporišta, Stjepan zbog nagomilanih dugova prodaje svoj dio obiteljskog vinograda, ali i optužuje brata Antu zbog ilegalnih sastanaka u tom istom vinogradu te ovaj - upravo na temelju tih optužbi - biva odveden u zatvor pod prijetnjom vješanjem.

U drugom činu vidimo očajnog Antu u tamnici koji se bijesan zbog bratove izdaje potuče s tamničarom i tuguje za majkom Marijom. Ona mu se ubrzo ukazuje kao vizija te mu najavljuje skoru slobodu, a loš brat se pokaje i odlazi u ustaški logor na obuku iz kojeg se vraća kao osloboditelj svog dobrog brata i domovine te se njih dvojica zajedno bore protiv velikosrpskih i ostalih tlačitelja. Potom slijedi spektakularna proklamacija nove države uz ustaške pjesme.

Slavko Batušić je bio kratak i jasan napisavši u svojoj recenziji da djelo nema literarne vrijednosti i da je prekratko. Usto: “Stjepanov karakter nije podesan te se ne može preporučiti niti amaterskoj družini u malom okviru“. Ponosni autor nije se obazirao na negativnu ocjenu iz kazališta, poslao je svoj prvijenac ni manje ni više nego samom Paveliću na oglede, no iz njegova je kabineta također dobio negativnu ocjenu, uz navod da je “autor daleko od prave visine, pošto nije našao niti jakih zapleta, niti je dovoljno ocrtao ljude i karaktere te s psihološke strane razjasnio neke činjenice“.

Jedina je vrijednost igrokaza po ovoj “recenziji“ (koju potpisuje ozloglašeni Branko Rukavina, povjerenik Glavnog ustaškog stana i budući nadstojnik Odsjeka hrvatske obavještajne službe) ta da igrokaz zadovoljava s “nacionalnog i političkog gledišta“ za proslave i priredbe u provinciji.

Dodao je recenzent Rukavina i ovo: “Među radnicima i seljacima će efektno djelovati“. No, kako komad nije bio napisan u duhu Pavelićeva političkog saveza s Talijanima i Mađarima jer spominje “naše slobodno more i naše slobodno Hrvatsko Međimurje“, povjerenik Rukavina načinio je i neke zamjetne cenzorske izmjene pa je tako izraz “zadruga” zamijenjen ustaškim izrazom “roj“, a Slavko Kvaternik je sasvim izbačen iz igrokaza. No, uza sve preinake i primjedbe, Ured poglavnika je preporučio Bačićev igrokaz za “vježbanje na području svih stožera“.

Uprava bez straha

Plan autora i njegovih suradnika bio je ipak ambiciozniji od toga pa su se povezali s aktivnom Maticom hrvatskih kazališnih dobrovoljaca te je igrokaz u produkciji Prosvjetnog zbora Saveza hrvatskih privatnih namještenika i u režiji Zvonka Tkaleca (glumac amater, igrao 50-ih u Marjanovićevim filmovima “Zastava” i “Ciguli miguli”) trebao biti odigran na pozornici Malog kazališta u Frankopanskoj 9. travnja 1942. prigodom prve godišnjice proglašenja NDH. No, kazališna je uprava bez imalo straha i očito u dogovoru s višim “instancama” izvedbu otkazala. Predstava se odigrala u dogovorene datume, ali ne u Zagrebu, nego u Varaždinu 9. i 10. travnja 1942.

Bačić, Tkalec i ekipa bili su uporni te su opet pokušali upriličiti zagrebačku izvedbu već u lipnju iste godine, ali je i ta otkazana, bolje reći zabranjena, te je tako Žanku priređen skandal iz kojeg se teško izvukao.

Naime, usprkos dogovoru upornih organizatora i dobrohotne kazališne uprave, netko je iz zloglasne Ustaške nadzorne službe (najmoćnije policijske organizacije u NDH koja je nadzirala rad svih ustanova i života u NDH, a kojoj je na čelu bio zloglasni Eugen Dido Kvaternik) par dana prije najavljene izvedbe naložio telefonom Žanku da predstavu otkaže.

Pisana zabrana

Žanko je htio nalog imati napismeno pa je pisao izvjestitelju Ustaške nadzorne službe Franji Peršeu, tražeći od njega i pismenu zabranu koju je Perše promptno i poslao.

U njoj se navodi da se prikazivanje igrokaza “na području NDH do daljnjega zabranjuje“. Uprava je pred sam početak predstavu skinula, naredivši da se na vratima kazališta izvjesi (za takve prilike do danas uobičajenu) obavijest za gledatelje da se predstava otkazuje iz tehničkih razloga.

No, netko odlučan u naumu da se istina sazna skinuo je obavijest u 20 sati te na vrata zalijepio drugu cedulju na kojoj je pisalo da je predstava otkazana “po višem nalogu“ pa je intendant Žanko pokrenuo istragu te ustanovio da je jedan od članova trupe učinio taj opasni presedan “samovlasnog skidanja već izvješene cedulje kazališne uprave“.

Uz isprike i uvjerenje da će dotična služba otkriti pojedinca odgovornog za taj propust, Žanko dodaje i to da je “stilizacija tog nedopuštenog oglasa išla namjerno za tim, da u općinstvu izazove razne komentare koji su na štetu ovoga kazališta i državne vlasti“.

Tko je bio taj pojedinac i što se s njim dogodilo, do danas je ostala tajna.

Komad koji tretira Antu Pavelića kao labilnog borca punog dilema kakve ne dolikuju pravom ustaši i koji u tamnici završava zbog obiteljskog sukoba, a ne zbog onog s beogradskim režimom, nije mogao dobro proći u Zagrebu. Osim toga, poglavnik nije mogao ni u literarnoj fikciji imati brata razbojnika.

Tročinka Za dom spremni

Bačić nije gubio nadu, predao je uskoro kazalištu na ogled još jedan tekst, tročinku pod naslovom “Za dom spremni!”

I taj je tekst izgubljen, a jedini trag koji je od nje ostao je rukom pisana napomena na fasciklu ravnateljstva Drame: vraćeno autoru 17. studenog 1941. Unatoč uzviku u naslovu koji do danas u kolektivnoj memoriji simbolizira okrutni režim i njegova čelnika, i ovaj je put Bačić odbijen, a uprava je sljedeće četiri sezone redovito pronalazila brojne druge načine da slavi poglavnika i njegovu marionetsku državu, a samo dva dana prije ponovnog odbijanja Bačića, Žanko je trijumfirao sa spektakularnom produkcijom “Ognjišta” autora Mile Budaka - u to vrijeme najutjecajnijeg književnika, usto doglavnika i ministra prosvjete - koju je režirao Tito Strozzi, a na sceni je zaigrao gotovo cijeli ansambl HNK.

U tom društvu nije bilo mjesta za amatera Bačića i njegove snovite vizije bez uporišta u stvarnosti koja se u to doba mnogima još i činila ostvarenjem višestoljetnog hrvatskog sna.