Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, 24-godišnjem Tomislavu Dunđeru ostao je još pisani dio diplomskog rada i ispit iz kolegija Scenski govor. Tema ispita bit će Bukowski, čime će na neki način zatvoriti krug. Jer isti je pisac bio predmet i na početku njegove profesionalne priče, na prijamnom ispitu.
Ovog zgodnog, visokog Petrinjca, Zagrepčani i svi drugi koji to požele, do kraja kolovoza mogu gledati na 39. Histrionskom ljetu na Opatovini, u predstavi "Kavana na Opatovini". Za histrionsku verziju, Goldonijevu "Kavanu" adaptirala je Petra Mrduljaš, a redatelj je Ivan-Goran Vitez.
- Glumim Tarika, odnosno Abdulrahima Hadžihafizosmanahmetovića, estradnog menadžera koji iz Bosne pobjegne u Zagreb i promijeni ime. On posuđuje novac mladom nogometašu, glumi ga Matej Đurđević, koji se zaduži kod nekog drugog da bi Tariku otplatio dug. U međuvremenu je moja žena, tragajući za mnom, prešla cijelu Bosnu i napokon došla u Zagreb... - opisuje svoju ulogu Tomislav koji je s oduševljenjem prihvatio angažman. - Takvu vrstu komedije situacije nisam radio na Akademiji i sjajno je iskustvo. Nisam imao priliku igrati predstavu trideset dana zaredom pa je to jako velik glumački izazov i gušt. Jako je uzbudljivo i za glumca jako plodno tlo jer je publika na ovoj omiljenoj ljetnoj priredbi uvijek vrlo komunikativna i uključena u priču.
U razgovoru, Dunđer djeluje vrlo ozbiljno, ali kaže da je zabavljač, da se voli šaliti i da je takav od malih nogu. Oduvijek je, kaže, pokazivao afinitet za glumu, tražio feedback, potvrdu da je smiješan i zabavan. Na obiteljskim druženjima, a kasnije i u školi bio je glavni zabavljač.
- Ponekad je to znalo i loše završiti jer se, možda, nije svidjelo svim profesorima. Ali nekima je bilo simpatično. Tako sam bio i na Lidranu te u dramskim grupama. - objašnjava Tomislav. - U srednju školu išao sam u Sisak, u ekonomsku, i tamo nije bilo dramske pa sam se priključio onoj u Petrinji, u gimnaziji. Jako sam zavolio cijelu tu priču. Sviđao mi se osjećaj na sceni, činjenica da mogu utjecati na publiku, izazvati reakcije.
Ipak, nije razmišljao o upisu na ADU. Planirao je otići na ekonomiju, neko vrijeme i na kroatistiku, a onda mu je profesorica, koja je vodila dramsku grupu, rekla: "Ti moraš na glumu".
- Rekao sam: "A, dobro onda", ali iskreno uopće nisam imao pojma što je Akademija, tko su profesori, što se sve radi. Znao sam da je to visokoškolska obrazovna ustanova. Do tada sam možda pogledao tri profesionalne predstave. Ali na kraju sam shvatio da je to jedini mogući put za mene - dodaje.
Nije se uspio upisati u prvom pokušaju, no to ga nije obeshrabrilo, niti natjeralo da se odluči krenuti na neki drugi fakultet. Krenuo se pripremati, ali i radio.
- Radio sam na baušteli. Nosio sam knauf-ploče, šarafio, bio sam pomoćni radnik. Nosio sam gablece dečkima. Zaposlio me jedan obiteljski prijatelj... Radio sam i u hotelu na recepciji, pa kao konobar, pa u call centru - sjeća se Tomislav. - Na Akademiju sam ponovno došao kao 20-godišnjak i smatram da sam bio dosta zreo za svoje godine. Danas vjerujem da mi je pomoglo to što nisam došao izravno iz srednje škole. Stigao sam malo bolje upoznati samoga sebe. Jer Akademija te cijepa na proste faktore da bi te na kraju ponovno sastavila u kompletnu osobu. Sada, kada je kraj studija blizu, shvatio sam da se zapravo nisam previše promijenio, nego postao bolja verzija sebe.
Mjesto mu je osigurao prijemni na kojem je izvodio djelo Bukowskog, ali i dramu "Hamlet", tekst Tene Štivičić i Čehovljevu komičnu jednočinku "Medvjed".
- Zapravo mi je pomoglo to što nisam ništa očekivao. Na Akademiju sam došao potpuno otvoren, spreman mijenjati se iz temelja. To su mi upravo i ponudili. Izlazim kao glumac spreman eksperimentirati, istraživati stvari i sposoban razlučiti što je dobro u kazalištu i glumi, što funkcionira, kako zapravo graditi ulogu - tumači Tomislav.
Osim predstave s Histrionima, prošle je godine na Zadarskom ljetu radio predstavu "(Pred)posljednja panda ili statika" po hvaljenom tekstu Dine Pešuta, u režiji Vinka Radovčića.
- To je tekst o četvero djece iz Siska, Ani, Mariju, Luki i Marinu, u ratu. Nakon rata se razdvajaju i pratimo ih sve do odrasle dobi, njihove sudbine, ponašanja, potragu za različitim odgovorima - kaže glumac.
Također, bio je jedan od ranjenih vojnika u predstavi "Baraka 5B" na otvaranju Festivala Miroslava Krleže, u režiji Marine Pejnović.
- Ja sam igrao Mađara bez obje ruke. Bila je to sjajna ekipa, radili smo na otvorenom, ispred vojne bolnice u Vlaškoj. I to je bilo jako zanimljivo, s nekim Brechtovskim momentima... Svaki put je nešto novo i u tome je divota glume.
Ujesen ga čekaju i novi projekti, najprije čitanje teksta "Partitura šutnje" Karle Leko s Patrikom Sečanom, a zatim predstava u režiji Kreše Dolenčića u Ludbregu.
Ujesen je i premijera filma o košarkaškom geniju Draženu Petroviću "Nešto jače od mene", koji je režirao Danilo Šerbedžija, i u kojem je Dunđer imao prvu filmsku ulogu. Tomislav igra košarkaša Ivu Nakića. Rad na filmu bio mu je još jedno novo, posebno iskustvo, kako zbog organizacije posla, tako i zbog medija.
- Imaš mogućnost ponavljanja, ali ne znaš kako će to na kraju izgledati. U kazalištu sve znaš odmah, a ovdje nemam pojma kakav ću osjećaj imati kada pogledam film koji premijeru ima 22. listopada, na Draženov rođendan.
Košarka je bitna u njegovu životu. Trenirao je košarku i odbojku, što je po njemu neizbježno u malim sredinama, poput njegove Petrinje - jednostavno moraš proći iskustvo sporta.
- I danas igram s dečkima kad god mogu. Služi mi kao neka vrsta terapije. Zapravo, košarku povezujem s glumom. Kad igraš, moraš imati osjećaj za prostor, ali i partnere, suigrače. Dijeliš prostor s drugima. I na neki način svejedno je dodaješ li loptu ili repliku - kaže.
Sport mu je bitan i zato što nas sjedilački način života tjera da zaboravimo koliko je važno brinuti se i o svojem tijelu, zaboravimo biti prijatelji s njim.
- Na Akademiji mi je dosta pomoglo što sam se bavio sportom. Jer za jedno i za drugo trebaš svjesno korištenje tijela kao alata ili, bolje rečeno, instrumenta - dodaje.
Uz glumu, pjeva i svira gitaru, voli igrati šah. Prakticira tehniku disanja i ledenih kupki Wima Hofa. I kuha.
- Živio sam u studentskom domu pet godina i to mi nije bilo baš divno iskustvo, dijeliti pet kvadrata s cimerom. Nije mi baš leglo. Ni menza. Otkako sam se preselio u stan, čini mi se da sam nekako procvjetao, lakše mi je. Organiziram si vrijeme kako želim, operem, skuham... Zanima me posebno azijska kuhinja. Trenutačno se usavršavam u pripremi bulgogija, korejskog jela s junetinom, rižom i jajima. I trudim se jesti što zdravije - kaže Tomislav i priznaje da je imao problema prilagoditi se na život u Zagrebu.
- Prve dvije godine bilo mi je teško pomiriti se s brzinom života, s time da svi negdje žure. A užasavam se tramvaja i gužvi u njima. Zato većinu vremena koristim bicikl.
Kad god ima priliku, odlazi u svoju Petrinju gdje mu žive roditelji, sestra i dva brata. Strašni potres 2020., srećom, nije im uništio dom.
- Mi smo 2004. godine sagradili kuću, nije se štedjelo na materijalu pa je moja obitelj dobro prošla. Ali imam mnogo prijatelja i poznanika koji su ostali bez doma - naglašava. - I prije potresa grad je bio ranjen, no potres ga je dotukao. Ali diže se poput feniksa jer se radi, jer ljudi i dalje žele živjeti tamo i grad je zapravo lijep i može biti sjajno mjesto za život.
Mama Ana i tata Anto odmah su mu dali svoj blagoslov kada je rekao da želi upisati ADU. Vidjeli su da ga to zanima i znali da bi bio neispunjen kada se ne bi bavio glumom.
- Imam starijeg brata Gabriela, koji se bavi IT sigurnošću u jednoj tvrtki. Sestra Veronika je također starija od mene, ona završava poljski i portugalski na Filozofskom fakultetu. A mlađi brat Jakov ima samo sedam godina. I voli doći pogledati moje predstave. Jedini je problem što obično kaže da mu je bilo dosadno kad ja nisam na sceni - smije se Tomislav i dodaje da nitko od Dunđera, osim njega, nije u glumi, svi su "u muzici", pjevali su u zboru i znaju se sjajno zabaviti kad su na okupu.
Gdje se vidi za nekoliko godina i sanja li o uspjehu?
- Ne opterećujem se time, radim na sebi, no svatko bi volio uspjeti u onome za što se jako trudi. Kada je tako, mislim da je uspjeh neizbježan. Volio bih jednoga dana glumiti u nekom akcijskom filmu ili seriji. To su ti neki snovi iz djetinjstva, recimo kad sam gledao "Umri muški" ili kaubojske filmove. Ili govorio svojima kako i ja želim nositi kaubojski šešir i jahati prerijom na svojem konju. Hollywood je neki san, naravno, iako mi to nije presudno u životu - kaže. - A volio bih izvoditi i Shakespeareovo djelo... No, ne žuri mi se. Mislim da još mnogo toga moram napraviti i naučiti. Tek sam na početku - zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....