NISMO VIDJELI KLASIČNU 'TURANDOT' Možda i bolje jer Puccinijeva posljednja i nedovršena opera scenski gotovo uvijek pretežno ispadne egzotični kič

Dobro. Nismo vidjeli klasičnu “Turandot”. Možda i bolje jer je Puccinijeva posljednja i nedovršena opera onako kako su je izvorno zamislili autori scenski gotovo uvijek pretežno egzotični kič koji bi imitirao staru Kinu s tonama svilenih šlepova i inih drangulija.

Ova koju je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište predstavilo u suradnji s Opernim festivalom “Sferisterio” u Macerati i premijerno izvelo 18. svibnja posve je iskoračila iz tradicije, uronila u neku vrstu postmoderne i u Italiji za kreativni projekt pobrala nagradu “Franco Abbiati” Udruge talijanskih glazbenih kritičara kao najbolje redateljsko ostvarenje u protekloj godini.

Atraktivni projekt

Kako druge predstave u konkurenciji ne poznajemo, valja talijanskim kolegama vjerovati, to više jer je projekt redateljskog dvojca Ricci/Forte uistinu atraktivan, dakako onima koji su spremni prihvatiti i drukčije viđenje od uobičajenog, a mogao bi biti zanimljiv i mlađoj publici koja o tradicionalnoj “Turandot” nema pojma.

Valja odmah istaknuti da ni ovo viđenje prastare priče o kineskoj princezi ledena srca nije bez mane, osobito u nekim važnim dramaturškim preinakama koje bitno mijenjaju poantu, no sve u svemu ova je koprodukcija s udjelom naših ansambala orkestra i zbora te nekolicine solista i izvedbom scenografije dobrodošla u zagrebački repertoar u kojem “Turandot” nije bilo desetljećima. Dakle, predstava na otvorenoj sceni počinje bez glazbe, s nedefiniranim škripanjem i mrkim pogledima čudnovatih spodoba - čuvara, a među njima se muva princeza poput napuštene djevojčice, rekli bismo prije nekakva kapriciozna Saloma, nego netko tko kao od šale odsijeca glave nesuđenih prosaca!

Čuvari nevinosti

Autori je, sukladno libretu, tumače kao osvetoljubivu djevojku koja osvećujući nasilje nad dalekom pretkinjom odbija postati ženom. S glazbom počinje i odvijanje priče smješteno u nedefinirano vrijeme, u scenografiji pomičnih pravokutnih kaveza, u suvremenim kostimima i s nekoliko scensko-dramaturških intervencija među kojima su najuspješnije izvrsno organizirane scene onih spodoba s početka, kao simbola čuvara nevinosti naslovne junakinje, dok se najslabijom karikom scenskoga simbolizma pokazuje punjeni medvjed koji predstavlja ledeno prijestolje i isto takvo princezino srce, samo što bi se onda kod sretnoga kraja taj medvjed trebao i otopiti, a on u finalu samo leži izvrnut!

Sve ostalo zbiva se po libretističkom itinereru iako u izvorniku nigdje nema ni spomena o pokolju dječice, ali zato ima elemenata commedije dell’arte u igri triju ministara koju su redatelji mudro preuzeli iz izvorne drame Carla Gozzija. I sve bi bilo kako valja do ključnoga trenutka drame u kojem počinje omekšavanje Turandot.

Puccini je, naime, u izvornu Gozzijevu dramu samovoljno uveo lik ropkinje Liù čiji je suicid, kako bi spasila Princa koji će na koncu zadobiti ljubav princeze, pravi okidač za otapanje osvete. U ovom viđenju autorski dvojac čini neshvatljiv potez jer Turandot ubija Liù hicem iz revolvera i time poništava čin žrtve do kojega je skladatelju bilo toliko stalo. Pravo je pitanje kako se u tom trenutku princ Calaff nije naglo odljubio, nego nastavlja jezditi do poljupca i sretnoga kraja sa ženom ubojicom! Nema u tom potezu nikakve logike, no s obzirom na to da je riječ o okrutnoj bajci, jedna žrtva manje ili više ne mijenja ništa.

Ili, ipak mijenja s obzirom na to da je Puccini skladajući upravo scenu samoubojstva preminuo i ostavio operu nedovršenom, a taj je posao tek poslije obavio njegov prijatelj Franco Alfano. Možda je autorski dvojac to želio potencirati i još jednom umjesto bolešću metkom simbolički označiti smrt autora? Možda, ali ne baš uvjerljivo jer upravo je lik ropkinje ona spona koja Puccinija, tako sklonog “malim” ženama, veže s najvećim dijelom opusa. Zato ju je izmislio, zato joj je i namijenio smrt mnogo snažniju od ove koja nas samo još više udaljava od bilo kakve simpatije spram naslovne junakinje.

Reski glas

U svijetu opere danas baš i nema previše mogućih Turandot, a slovenska sopranistica Rebeka Lokar, lijepa i snažna glasa, približava se velikim uzorima o čemu svjedoči i poziv da upravo ovu ulogu pjeva u veronskoj Areni. Tenor Renzo Zulian odličan je Calaff, srčan po malo reske boje glasa, ali dovoljno izdržljiv da bi ubrao ovacije nakon arije “Nessun dorma”.

Valentina Fijačko Kobić idealna je Liù: sjajno su uvježbani muzički i glumački ministri Ping, Pang i Pong Davora Radića, Marija Filipovića i Ive Gamulina, korektni i ostali solisti Berislav Puškarić, Božimir Lovrić i Neven Paleček. Orkestar i zbor (zborovođa Luka Vukšić), kao i zbor “Zvjezdice” (uvježbala Dijana Rogulja Deltin), obavili su velik posao. Pod ravnanjem Marcella Mottadellija Puccinijeva je glazba zvučila moćno i točno.