Njemačka redateljica u Zagrebu postavlja Žižekovu verziju Sofoklove 'Antigone': Ženama su Stari Grci i Rimljani zabranili govor i to do danas osjećamo

Ovo joj je prva režija u Hrvatskoj, domovini njenih roditelja. Angela Richter njemačka je kazališna redateljica, angažirana umjetnica koja piše za novine, objavljuje knjige, vodi tribine i sudjeluje u radu paneuropskog pokreta DiEM25 Janisa Varufakisa.

Rođena je u Ravensburgu 1970., majka je troje djece. Radila je s Julianom Assangeom, Edwardom Snowdenom i drugim “digitalnim disidentima”, možda najpoznatija predstava joj je “Assassinate Assange” za koju je provela sate razgovarajući s osnivačem WikiLeaksa u ekvadorskoj ambasadi u Londonu. Nakon Zagreba ide u Berlin, gdje s velikim Larsom Eidingerom (gledali smo ga lani u Rikardu III Thomasa Ostermeiera na Festivalu svjetskog kazališta u HNK) priprema monodramu o Assangeu. Očarana je novim tehnologijama i mogućnostima koje otvaraju, njene su predstave multimedijalne, stalno otvorene promjeni. Radi ih na temelju dugotrajnog istraživanja i niza intervjua, sama pripremi tekst, sama režira. Sada prvi put radi predstavu po tekstu drugog autora, po “Antigoni” koju je slavni filozof Slavoj Žižek napisao po narudžbi za Hrvatsko narodno kazalište. Premijera je 20. rujna. U stvaranju predstave angažirano sudjeluje i sam Žižek, kako je to objavila intendantica HNK Dubravka Vrgoč, dopisujući i mijenjajući svoj tekst.

Tko je Antigona kojom se bavite? Politička gesta, ili živa žena sa svojim karakterom?

- Klasični Sofoklov komad može se različito interpretirati. Antigona je iznimna figura, pogotovo u vrijeme kad žene nisu imale glas, a imati glas u javnosti je moć. Ona je sebi uzela taj glas. Antička drama poznaje žustre, jake, tragične pa čak i brutalne žene poput Medeje, ali Antigona je iznimna po tome što svoj glas koristi politički. Stari Grci i Rimljani su zabranili ženama govor i to do danas osjećamo: Kad muškarac nešto odlučno kaže, s odobravanjem se komentira da ima karakter i zna što hoće, ali kad to isto žena napravi, onda je histerična.

Je li to priča o pobuni žene protiv muškarca? Sofoklov Kreont kaže: “Dok ja živim, ženska ne vlada!”

- Točno, to je i u Žižekovom tekstu. On je napravio svoju kratku verziju klasične drame i napravio tri varijante kraja. No uvijek je to neka nesreća, neka tragedija. Bi li ikako mogao biti hepiend, pitala sam? Za mene je hepiend, odgovorio mi je Žižek, kad se oni dolje, zbor, dignu protiv vladajuće klase, protiv Kreonta i Antigone.

A što bi vama bio hepiend?

- Teško je to reći. Antigona je tek zadnji čin nakon tolike nesreće, tolikih smrti, to je priča koja počinje od kralja Edipa, Antigonina tragičnog oca, koji je ubio oca i oženio majku. Nakon njegove smrti nastaje igra prijestolja između Antigonina dva brata. Taj rat je bio užasan, braća su se međusobno ubili, jedan brat je pokopan, a drugi, koji je napao vlastiti grad, mora ostati nepokopan, tako traži kralj Kreont. Antigona se tome suprotstavlja, i osuđena je na smrt, i sad je samo pitanje kako spriječiti još veće krvoproliće. To je možda čak nemoguće: jedni su na strani Antigone, a drugi na Kreontovoj. Kome god dali za pravo, jedna će se strana pobuniti i nastavit će se rat. Jako je teško zamisliti bilo kakav hepiend, prekasno je za to.

Žižek piše da već samo Antigonino ime “znači nepokorna, ali i protiv rađanja. Postajući majkama, žene se u našem društvu činom porođaja pokoravaju i podređuju nadmoćnoj volji muškarca”. Što mislite o onima koje odbijaju rađati zbog klimatskih promjena, o korištenju biologije kao političkog sredstva?

- To mi je jako zanimljivo, podsjeća me na drugu antičku dramu, “Lizistratu”, gdje žene protestiraju protiv rata, muškog, tako što odbijaju seks. Imam osjećaj da je došlo vrijeme žena. Prije 20 godina bilo je nezamislivo da će se pojaviti neka curica kao Greta Thunberg i da će je kroz toliko kratko vrijeme čitav svijet slušati. To mi je fascinantno. Cinici kažu, pa što, uvijek se pojave neki heroji pa ih rušimo. Ali s takvim stavom ruši se ono što je novo i šansa koju nosi. Mene zanima što će novo Greta učiniti, što ćemo od toga naučiti? Oko toga sam diskutirala sa Žižekom, on sve vidi crno, misli da će je uništiti mediji, kao Assangea.

Ali Assange je optužen za silovanje.

- Švedska policija je objavila za što ga te dvije žene optužuju, svatko tko pročita može shvatiti da se ne radi o silovanju. Priča nije lijepa, ali definitivno nije kriminal, seks je bio dobrovoljan. Prva istražiteljica je nakon 48 sati zaključila da nemaju slučaj. Tek nakon par tjedana uključila se druga i stvar se počela politizirati. Našli su perfektan način da mu unište ugled, a i medijima je tako zanimljivije.

Što vi mislite, je li pobuna danas uopće moguća, ili će kapitalizam sve pojesti?

- Vjerujem da se upravo formiraju nove forme i ideje koje još nemaju ni ime. Bila sam u Hamburgu za vrijeme skupa G20. Na mirnim demonstracijama bilo je 70.000 ljudi. Nitko o tome nije pisao, nitko. Ali kad grupica napravi nered, svi pišu. Kako ući u vijesti, probiti fake news i probiti se do ljudi? To je borba. Prednost je da imamo neke nove mogućnosti, za koje još ne znamo kako će se razviti.

Naprimjer?

- Digitalne, sam internet. Jedna osoba može napraviti jako puno. Evo, Assange je napravio monolit od WikiLeaksa, sad se svi služe sličnim tehnikama anonimizacije. Legendarni zviždač Daniel Ellsberg mi je pričao kako je u vrijeme Pentagon Papersa sve morao raditi ručno. Svaki dan je uzimao po 12 stranica, kopirao ih i vraćao. A Edward Snowden ili Chelsea Manning uzimaju milijune dokumenata jednim klikom. Tako da se otvaraju nove mogućnosti i za revolt. Možda to više uopće ne funkcionira tako da se mase dignu.

Kako ste doživjeli #MeToo pokret?

- O, jako sam sretna što se to desilo. Ne mogu biti sretnija, jer je već bilo prešlo sve granice. Otvorio se prostor za raspravu ne samo o seksualnim napadima, nego i o drugim oblicima zloupotrebe moći, ne samo prema ženama. To počinje još u djetinjstvu, kad nekakav stric ili ujak ljubi djevojčicu koja to ne želi, a nikoga nema da joj kaže, to je tvoje tijelo, reci ako ti je gadljivo, on to ne smije. Tako smo odgajane: moraš biti lijepa, moraš biti poslušna, moraš biti dobra, ljudi te moraju voljeti! Toliko smo izdresirane u tome da se teško riješiti toga i kasnije kad dođeš u profesionalni položaj redateljice ili novinarke. Muškarac kaže ovo je moj tekst, i gotovo, a žena objašnjava i objašnjava, opravdava se. No mislim da smo došli u vrijeme kad se napokon nešto mijenja u svijesti, i #MeToo je dio toga.

Ali #MeToo je krenuo prije dvije godine, a u stvari je jako malo žena istupilo u javnost s tim što im se dogodilo.

- Zato što ih je stid. Iako bi muškarca trebao biti stid. Ne znam ženu koja je radila u kazalištu a da joj se to nije desilo.

Čini li vam se da su mlađe generacije odlučnije da zauzmu svoje mjesto?

- Da, ali i to je rezultat onoga kako su odgajane, rezultat malih koraka. I prije 30 godina se govorilo da nema šanse, ništa se neće promijeniti, ali promjene ipak vidimo. Zato sam ja optimistična, trebamo biti strpljivi, čovjek mora raditi na nečemu od čega će možda tek treća generacija profitirati. Ja vjerujem u evoluciju. To možda zvuči naivno, ali što je alternativa? Alternativa je gledati sve negativno i reći da nema smisla. Dobro, onda ajmo leći u grob i umrijeti. Kasni kapitalizam sve lošije funkcionira, nadam se da će se jednog dana naći nova forma. Ne mislim na vraćanje na socijalizam jer ni to nije upalilo.

Kako vam je bilo vratiti se u Hrvatsku svog djetinjstva?

- Jako emotivno, jer sam uvijek patila što sam u Njemačkoj. Kao dijete sam bila dugo kod babe na selu, tamo bih po cijele dane bila vani, čak sam čuvala ovce s prijateljicom Milom. To je bila savršena sreća mog djetinjstva, ići u Njemačku značilo je ići natrag u zatvor. U stan, u vrtić gdje mi autoritarne osobe govore kad ću leći, kad ću jesti i što. Kad sam krenula u školu, stavili su me u produženi boravak. To je 1977, pripadnici RAF-a štrajkaju glađu u zatvoru Stammheim. Tad smo živjeli u Stuttgartu. Čula sam za to i zaključila, aha, kada se protiv nečega treba protestirati, onda se mora štrajkati glađu. Nekoliko dana nisam jela ništa, dok mama nije došla po mene i rekla - aj kući. Kao dijete voljela sam slobodu, i savršeno mi je bilo u Dalmaciji, kod babe. Tu se osjećam toplije nego u Njemačkoj.

Kako gledate na ovdašnje obožavanje Njemačke?

- Čudim se tome. Razumijem da ljudi žele posao, žele živjeti dostojno, ali… Meni je ovdje super, ima sunca, mogu otići na more, ako me volja tamo sam za par sati. Prekrasno je, a u Njemačkoj je sve puno ljudi, čak i na selima nemaš mjesta, tijesno je, loše vrijeme... Nijemci teško rade i zarađuju puno novaca da bi otišli negdje gdje im je kao ovdje vama svaki dan. Ima stvari koje se ne mogu plaćati parama i to se mora naučiti cijeniti, jer zašto smo živi?