Nježna strana straha i trepeta hrvatskog kazališnog sektora

Postoje čitatelji koji knjigu procjenjuju prema njezinoj prvoj rečenici i u tome doista nema ništa loše. Prve rečenice su vrata u književne svjetove, a to osobito dobro znaju djeca. Moja kći ima teoriju da postoji jasno pravilo - ako joj se sviđa prva, sviđaju joj se i sve ostale rečenice, kao i knjiga u cijelosti. I obrnuto. Kaže da se baš nikada nije prevarila i zato više, ako ne mora, nikome ne daje šansu druge rečenice. Nataša Govedić, teatrologinja, kazališna kritičarka , antologičarka koja predstavlja autoritet, a ponekad i “strah i trepet” naše kazališne scene, jako dobro razumije taj intuitivni dječji pristup književnom tekstu.

Priča i prisnost

Njezinom opsežnom teatrološkom radu odnedavno treba pribrojiti i vođenje radionica/pričaonica i pisanje knjiga za djecu. “Potreba da pišem za djecu ima veze s magijom koju stvaraju sama djeca, naša vlastita, ali i ona s kojom dolazim u kontakt u školama, knjižnicama ili radionicama. ‘Mrežir’ je nastao iz dugogodišnje prakse čitanja djeci i razgovaranja s njima o slikovnicama i knjigama. Još samo Ministarstvo obrazovanja ne zna da djeca neće zavoljeti čitati urednim ‘odrađivanjem lektire’, nego kontaktom s roditeljima ili pripovjedačima koji i sami svakodnevno uživaju u procesu pripovijedanja. Priča uspostavlja prisnost”, kaže Govedić kad je upitate o razlozima. “Mrežir”, zemlja mačaka i zmajeva, njezina je prva samostalna knjiga za djecu i nije nevažno zapisati kako prva rečenica u njoj glasi: “Ne znam što vi mislite, ali ja mislim da prijatelji nisu kao cipele.”

Već time što je knjiga “nadograđena” sjajnim ilustracijama Hane Luksa Midžić i glazbenim CD-om koji potpisuje Nenad Hrgetić, jasno je kako riječ o zaokruženom “proizvodu” koji se djeci obraća sa sviješću o propusnim granicama teksta, glazbe i slike. “Mrežir” žanrovski pripada fantasyju, zbiva se u zemlji mačaka i drugih životinja, i započinje pričom o prijateljstvu triju, karakterno posve različitih mačaka.

Šumski model

U Mrežiru se govori šmeckim jezikom koji se od “našeg” razlikuje tek ponekim različitim značenjem i pokojom nepoznatom riječju. Mrežir ima svoju povijest, tajne magije i tajanstvene podzemne predjele s fantastičnim bićima, kao i svoja pravila i hijerarhiju, no u njemu stvari ipak funkcioniraju drukčije od klasičnog “šumskog” modela u literaturi za djecu. Upravo zato za ovu se knjigu Nataše Govedić može reći kako ruši neke od stereotipa, ne samo onih društvenih, već i onih na koje smo navikli u knjigama namijenjenim mladim čitateljima. Mreža “Mrežira” isprepletena je oko nekih važnih i teških pitanja, poput pitanja hrabrosti, odanosti, zajedništva, empatije i prije svega uvažavanja različitosti, ali u njemu nema nasilne intencije za poučavanjem i moraliziranjem, niti želje da životinje alegorijski progovore nešto o nama ljudima. Životinje su u “Mrežiru”, naime, inteligentnije od ljudi i dovoljno jake da funkcioniraju samostalno, bez traženja uporišta u ljudskom rodu.

Bolesni stranci

To što je mačka Sivka sretno posvojeno dijete, dabar Mirić dolazi iz disfunkcionalne obitelji, ali u prijateljstvu uspijeva pronaći više nego dobru zamjenu za nju, a upornost i mišljenje svojom glavom, koji ponekad znaju biti prozvani otpadništvom, bivaju nagrađeni, posljedica je načina na koji u Mrežiru funkcioniraju stvari, a funkcioniraju više nego dobro. Mrežirska svakodnevica bit će prekinuta kad se u njemu pojave “stranci”, korjeniti zmajevi, isprva kao jaja, potom kao bolesne bebe kojima treba pomoći. Premda neki smatraju da predstavljaju opasnost za njihovu šumu, naći će se dovoljno odvažnih i hrabrih pojedinaca koji će te “drukčije” stanovnike uspjeti spasiti, a važno je naglasiti da je odluka upravo na mladuncima, djeci. Premda bez majke (pardon, zmajke) i totalno drukčiji od drugih, mladi će zmajevi opstati i saznati istinu od svome podrijetlu, jer kako poručuje autorica kroz jedan od svojih likova: “Nikoga se ne može izliječiti lažima. “

“Najveći humanist fantastike, Terry Pratchet, odgovoran je za moje razumijevanje magije kao povjerenja u što raskošniju nekonvencionalnost”, kaže Govedić, “mačkiteljica” koju kod djece i mačaka fascinira njihova sposobnost da stres pretvore u igru i samim tim se nevjerojatno brzo oporave.

“Pripovijedanje djeci nam je doživotna ulaznica u njihov unutarnji svijet, ulaznica koju nijedan roditelj ne bi trebao propustiti”, izričita je autorica kada govori o svojoj novoj ulozi. Nekako bi se slično trebalo odnositi i prema ovoj knjizi.