NOVA HRVATSKA ZVIJEZDA NA GLUMAČKOM NEBU 'Gluma je banalna i zahvalna umjetnost; koliko joj daješ, toliko ti i vraća'

Već je prošlogodišnja nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu do 28 godina najavila kako se u mladoj Osječanki zaposlenoj u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” Vinkovci Mateji Marušić rađa nova zvijezda hrvatskog glumačkog neba.

Tada joj je za ulogu Julke u “Vrzinom kolu” nagrada izmakla, no zato je ove godine završila u njenim rukama. Ovaj put za ulogu Laure Wingfield u predstavi “Staklena menažerija”. Da je mlada glumica u vrlo kratkom vremenu uspjela osvojiti i publiku i stručnu javnost bilo je jasno još proljetos kada je za istu ulogu Matea dobila nagradu “Nada Subotić” za najbolje umjetničko ostvarenje mlade glumice do 28 godina na 26. Festivalu glumca u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Bio je to zapravo uvod u sjajan završetak godine za djevojku koja je na početku svog profesionalnog puta krenula hrabro, odlučno i očito s jakim adutima i argumentima. Matea je rođena u Osijeku prije 26 godina, a u rodnom gradu 2012. godine završila je isusovačku Klasičnu gimnaziju. Iste godine upisala je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi uvaženog prof. Senada Bašića, gdje u redovnom roku 2016. s odličnim uspjehom stječe diplomu akademske glumice.

Prilika u Vinkovcima

Godinu dana poslije dobiva priliku da u vinkovačkom kazalištu odradi stručno osposobljavanje, a ova kazališna kuća vrlo brzo uviđa kakav se glumački dragulj krije u njoj, pa već 2018. godine dobiva zaposlenje, ali i imenovanje na funkciju voditeljice Dramskog studija. Reklo bi se gotovo meteorski uspon koji je potvrdu dobio i u već spomenutim nagradama, a nas je prije svega zanimalo kako je uopće došlo do toga da se odluči za glumački poziv, odnosno što ju je motiviralo i kada je osjetila da je to to?

- Tada je to bila samo neka neartikulirana, instinktivna potreba. Sada znam da je to želja za životom sa svih njegovih aspekata. Nezaustavljiva potraga za što istinitijim. Svođenje stvari, sloboda. Gledajući pojedine kolege, osvojio me proces strasnog glumačkog stvaranja u kojem preko mikrokozmosa dolaze do makrokozmosa. Predivno - kazala je mlada glumica, koja se u ovu odiseju zaputila na neki način obilaznim putem. Naime, iako je Akademiju mogla upisati i u rodnom gradu, kao što je to primjerice već učinio čitav niz mladih i već etabliranih hrvatskih glumaca, ili u Zagrebu, Matea se odlučila za Sarajevo, a kada smo je upitali zašto, samo je kratko odgovorila.

- Za mene nema boljeg aduta od sarajevske Akademije.

Iz Sarajeva, ističe, nosi najljepša iskustva u svakom pogledu. Bilo da je riječ o privatnim, profesionalnim, kulturološkim...

- Sarajevo posebno obuzme na svoj najtopliji način. Ondje sam imala čast učiti od najboljih, i danas pamtim dosta predavanja, indikacija, poglede profesora, podsjećam se često na pojedina dragocjena iskustva jer ne želim da prerano izblijede - kaže i dodaje.

Emica Elvedji / CROPIX

Matea Marušić na dodjeli nagrada 26. festival glumaca

Nema vremena za pogrešku

- Ako si počeo služiti umjetnosti, trebaš to raditi vjerno do kraja, umjetnost je duhovna sfera. Ona je surova disciplina gdje se stvari moraju nazvati pravim imenom. Ljudi su ljudi, a mi građani svijeta. Sarajevo, Osijek, Novi Sad..., iskreno ne osjećam razliku. Istina je jedino da živimo na prostorima gdje se brže režu krila uspjehu iz tzv. “provincija” pa zato nema puno vremena za pogrešku. Nažalost, najveća provincija leži u genetskom kodu pojedinca - istaknula je naša sugovornica, a nas je zanimalo je li iz glavnog grada BiH sa sobom ponijela i poneko zrno sarajevske duhovitosti?

- Teško je nadmašiti šarm i duhovitost Sarajlija, ali nešto je ostalo pohranjeno.

Ističe kako su joj zrelost, profesionalnost i jednostavnost neophodan oslonac u pozivu, što joj je puno značilo tijekom pohađanja akademije.

- Zapravo je banalna i zahvalna umjetnost; koliko daješ glumi, toliko ti i vraća. Istina sa samom sobom, pa kako god. To je jedini put.

U vinkovačkom je kazalištu, kaže, iznimno zadovoljna, jer dobiva značajne prilike koje pokušava maksimalno iskoristiti i usmjeriti na najbolji način, što joj je u dvije godine donijelo i dvije značajne nagrade i dvije nominacije. Nas je, pak, zanimalo kako to da je opet na neki način ‘preskočila’ Osijek i profesionalnu karijeru počela u Vinkovcima.

- A zašto da ili ne, bilo koji grad? Za glumca je bitan kontinuitet, trajanje, da mijenja okruženje, kolege, energiju kolektiva, u suprotnom upada u tamnicu duha gdje je teško nakon određenog vremena osjećati taj prostor inspirativnim i kreativnim. Granice su gdje su nam vjerovanja - smatra mlada glumica, koja se ne opterećuje ulogama i formama, pa tako i nema neke osobne preferencije.

- Mislim da je najzahvalnije kada uloga odabere tebe. Nastojim da ne preferiram, na taj način razbijam strahove, širim mogućnosti i stremljenja. Kada mislim o glumi, ne bojim se života - istaknula je.

Inspiracija i motivacija

Raduje je činjenica što je već imala priliku raditi s uglednim redateljima, jer je to “uzajamno učenje i stalni rad na sebi, a oni su mi neophodna i neprekidna literatura”. Puno ih je, pak, kao i glumica i glumaca s kojima bi u budućnosti voljela surađivati, a do tada, kaže, uči prateći njihov rad koji joj služi kao inspiracija i motivacija.

- Vjerujem da ćemo se sresti u pravo vrijeme - poručuje.

Naravno, kao i druge njezine kolegice i kolege željela bi se okušati i na filmu i televiziji, jer je “provocira svojstvo istine u filmu”. Nagrada hrvatskog glumišta joj je, pak, poticaj, potvrda i odgovornost, jer je riječ o najprestižnijoj nagradi u Hrvatskoj, pa su joj i same nominacije puno značile. Ovogodišnjoj se također nadala, a trenutak kada je doznala da je i dobitnica prožeo ju je bujicom emocija. No, već sutradan nastavila je sa svojim glumačkim razvojem i usavršavanjem, što potvrđuje činjenica da na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu pohađa magistarski studij glume gdje, kako kaže, ima čast “učiti od najuvaženijih u regiji”, u pitanju su profesori-veliki glumci: Boris Isaković, Jasna Đuričić, Leon Lučev i drugi...

Najveća podrška joj je “mali krug ljudi koji su zaista svjesni koliko mi je moj poziv značajan, iskreno i s puno podrške prate moj rad”.