MLADI GLUMAC

NOVA VELIKA ZVIJEZDA HRVATSKOG GLUMIŠTA 'Moje lice ne zvuči poznato!'

 Matko Biljak/SD

Kad je prije pet godina student glume Marko Petrić na kraju Splitskog ljeta dobio nagradu ‘Mala Judita’ za značajan glumački doseg u predstavi ‘Moje dijete’, pomislio sam, i ne samo ja: ‘Ma vidi, dali su mu nagradu samo zato jer je splitsko dite – Petrić, Splićanin iz Petrića kale na Lučcu! Sad ćemo dobit još jednu veliku zvijezdu zbog splitskoga kolina i studija na splitskoj Akademiji.’

Koja greška. Marko je progovorio i shvatili smo grintavi kako je Petrić – fetivi Zagrepčanin! Finih manira, promišljen, inteligentan, vrijedan, nenametljiv. I privlačan nagradama, otada ih je uknjižio još poprilično, od čega čak dvije s nacionalnog glumačkog prvenstva: Nagradu hrvatskoga glumišta za izuzetno ostvarenje u ‘Adio kauboju’ i prije nekoliko tjedana još jednu takvu za ulogu Marka.

Ne sebe Marka, nego dječaka Marka u ‘Glazbatoriju’, hit-predstavi Gradskog kazališta mladih. Marko Petrić (27) u međuvremenu postaje standardni igrač splitskog Hrvatskog narodnog kazališta s dvadesetak premijera i još četiri nagrade plus dvije skupne. I još u Splitu, gradu koji ne priznaje trud i uspjehe više od dan, dva, piše Slobodna Dalmacija .

- Prvih dvadeset godina čovjeka najviše formiraju i vrlo često me pitaju kako sam se kao Zagrepčanin asimilirao u Splitu. Nisam se ni pokušavao asimilirati. Okolini vraćam ono što mi ona daje. Očigledno mi puno daje.

Provincijalna sredina...

- Najbanalniji primjer, kad smo u Zagrebu izlazili kao klinci žalili smo se: ‘Joj kako je Zagreb mali, nema tri mjesta za izlazak.’ Kad sam došao u Split, vidio sam identičnu stvar, kao mali je, nemaš gdje... Zapravo, ne razmišljam o tome. To je najbolji recept. Tu sam i tu je to.

Mučite se s ovim pitanjima?

- Malo da.

E, a sad nema natrag...

- Prve dvije godine sam mislio da sam u konfliktu sa svima, ljudi su puno neposredniji: šta je, ajde, daj, di si, neš ti, šta si se umislija... Ovdje se ne govori iza leđa, nego u facu, a to te očvrsne. Naučio sam još par važnosti, kao: ‘Ne očekuj da ljudi budu fascinirani onim što radiš.’ Onda: ‘Imaj stav makar i krivi!’ I onu: ‘Bolje se jednom zacrvenit nego sto puta poblidit!’ Ili je obratno... Za razliku od Zagreba, Split je grad u kojem nema glamura, nema te velike zvijezde, niti uspjeha koji bi od nekoga načinio celebrityja u kolokvijalnom smislu.

Prepoznaju vas?

- Ne, nitko i nigdje. Ali prepoznaju moj rad.

Nije vam krivo zbog toga? Dramski umjetnici žive od pljeska i priznanja?

- Ne, valjda takva (ne)reakcija odgovara mom karakteru. Živimo u vremenu koje je prilično površno, ako stalno ne visite na televiziji, neće vas pamtiti. Kazališna gluma je nešto što se događa samo jednom, u trenutku, ona je kao crtanje na pijesku.

Film možete pogledati deset, dvadeset godina nego što je nastao i stavljat ćete ga u vremenski kontekst, uživati. Davne velike predstave o kojima se danas priča nećemo više nikad vidjeti. Zbog toga je film puno pošteniji prema glumcima od teatra.

Zvučat će stereotipno, ali ne pokušavam crpiti energiju iz nekakve slave. Puno važniji su mi more i sunce, koje Splićani često uzimaju zdravo za gotovo. Naravno, i dobri ljudi koji me okružuju.

Gdje je vaše splitsko more?

- A, pa na ‘Jadrana’.

Opa.

Što?

Tamo se kupa fini splitski svit.

- Aha. Nekako mi je drago, uredno, imam gdje stavit ručnik, popit kavu. ‘Jadran’ nije komercijalan kao Bačvice, nema gužve kao na drugim plažama, blizu je centru. Zašto me to pitate, zar to nije nebitno?

Foto: Tom Dubravec/Cropix

Naravno da nije, istražujemo kako vas se primio Split. Kao što znam barem jednu mediteransku curu koju volite – vespu!

- U jednom trenutku na faksu, dogodilo mi se da imam previše obaveza na različitim lokacijama. Imao sam novca taman za nekog prdekavca od pedeset kubika. Joj, nemojte stavit prdekavca...

Hoću, to je prava splitska rič! I?

- I tako sam dobio dobru priliku za vespu, čini mi se da je ona pitanje životnog stava i stila. Već je dotrajala i razmišljao sam o nečem drugom, bržem, okretnijem, ali vjerojatno ću opet birati vespu. Izdržljiva je, 49 tisuća kilometara Splita sam prešao s njom. Vespa je klasik, a volim klasike.

I klasični teatar, najmlađi ste u glumačkom ansamblu HNK?

- Imao sam sreću, već na drugoj godini sam dobio stipendiju HNK, koja je bila obavezujuća utoliko što bih na njihovu ponudu angažmana značilo da se moram odazvati. Ne da ću i dobiti posao, premda sam relativno redovito igrao, čak i glavne uloge u velikim predstavama.

Prva uloga bila je 2008. godine u ‘Seviljskom brijaču’. Slijedili su ‘Zločin i kazna’, ‘Moje dijete’ i ‘Udarac’, godinu kasnije, a otada igram u svakoj sezoni. U međuvremenu se izmijenilo nekoliko intendanata i od prošle godine sam u stalnom angažmanu.

Splitska akademija?

- Druga sam generacija UMAS-a i bilo je problema, bili smo dislocirani u nekoliko zgrada, relativno mali profesorski kadar. Drago mi je primijetiti da Akademija sazrijeva. Imali smo sreću što smo bili generacija kojoj je scenski govor predavao prof. Zlatko Crnković i ispratio nas je do zadnje godine.

Ostao vam je u lijepoj uspomeni?

- Poseban. Veliki erudit i pedagog, bogomdani čovjek koji je cijelom dušom stajao iza onoga što izgovara. Uz njega, Goran Golovko i Milan Štrljić kao profesori glume obilježili su naš studij.

Akademija je pokrenula svojevrsnu smjenu generacija u splitskim teatrima?

- Splitska scena u vrlo je malo vremena ostala bez velikih imena: Zdravke Krstulović, Borisa Dvornika, Josipa Gende, Čede Martinića. Odrazilo se to. Danas nastaje scena ljudi koji se tu školuju i ostaju, već se približavaju tridesetima i ozbiljni su glumci, poput Gorana Markovića.

To je sjajna stvar, kao i činjenica što je Elvis Bošnjak u Playdrami angažirao veliki broj mladih glumaca. Drago mi je da sam bio dio te prve postave prvog privatnog kazališta u Splitu, u ‘Udarcu’ i ‘Marjane, Marjane’.

Foto: Jakov Prkić/Cropix

Tamo ste glumili fetivoga! Govor koji ste donijeli, ovaj svakodnevni, van scene, niste puno promijenili?

- Promijenio na splitski? Ne, nisam i ne pokušavam, to bi trebao biti proces koji se događa sam od sebe, nikako nasilan, umjetan. Ali puno sam poprimio: baza, pari mi se... U Zagrebu mi kažu kako sam pokupio puno splitskoga. Opet mi o meni i Splitu!

Obećavam, nećemo više. Stali smo na glumačkom podmlatku: angažirani su gotovo u svim predstavama HNK i Splitskog ljeta i vrlo su dobri?

- Dobili su šansu koja se samo poželjeti može. Mogućnost da već na drugoj ili trećoj godini igraju u velikim produkcijama HNK i Splitskog ljeta, s vrhunskim redateljima sudjelovati u procesu nastanka predstava pravi je privilegij.

Imali smo kao jako mladi prilike raditi sa značajnim redateljima poput Aleksandra Ogarjova, Georgija Para, Gorana Golovka, Nenni Delmestre, Ivice Buljana, Eduarda Milera, Saše Božić, Ksenije Zec, Marija Kovača, Ivana Plazibata i drugih, a to je naizmjerno važno iskustvo. Studenti i diplomci Maro Nejašmić Banić, Lara Živolić, Bojan Brajčić ili najmlađi od njih Stipe Radoja, vrlo često igraju na sceni HNK.

Neki od njih imaju i po sedam, osam predstava, stječu iskustvo i napreduju što je prigoda kakvu bi teško imali u nekoj drugoj sredini.

Gdje će se stalno angažirati nove generacije akademaca, kako će naći posao?

- Zapošljavanje mladih glumaca je pitanje talenta, rada, okolnosti i sreće. Talenta da se upišeš na Akademiju gdje treba teško raditi da bi se dokazao, povoljnih okolnosti u kojima se primaju ljudi i sreće da se baš tebe zaposli!

Očito ste točno odgovorili na sva četiri pitanja. Pored HNK, uspješno surađujete i s GKL-om?

- Dječje kazalište je prilično marginalizirano i često ga se ne shvaća ozbiljno, premda je splitski GKL ravnopravno i ozbiljno kazalište zahvaljujući upornom inzistiranju na visokoj kvaliteti današnje ravnateljice Marije Tudor i njezine prethodnice Zdenke Mišure.

Rad na dječjoj predstavi je sve samo ne dječji rad. U ‘velikom’ teatru imate mogućnost nekoliko predaha za vrijeme predstave, u dječjoj predstavi se od početka do kraja ne staje. Predstave koje sam radio u GKL-u zasnivaju se na pokretu i izuzetno su fizički naporne. Upravo u ‘Glazbatoriju’ u režiji Saše Božić i Ksenije Zec briše se granica, ona komunicira sa svim uzrastima.

Znači možete biti ponosni na ‘Malog Marulića’ i Nagradu glumišta za rad u dječjem teatru.

- Izuzetno sam ponosan, no moram istaknuti i veliki trud kolege Nikše Arčanina koji je u GKL-u u stalnom angažmanu i jako dobro radi. Mogao je, bez ikakve sumnje i on dobiti ovu nagradu. Uvijek zasluge pripadaju kolektivu, ma koliko neki glumci smatrali drugačije.

Foto: Matko Biljak/SD

Uloga ‘Romea’ vam je vrlo dobro legla? Klasika, kao i vespa?

- Shakespeare je aktualan jer se bavi ljudskom prirodom, istražuje ljudsku potrebu za dobrom iako kroz se kroz sve društvene odnose cirkularno provlači zlo. ‘Romeo i Julija’ jedan su od njegovih najpoznatijih komada, prekrasno stiliziran, govori o postavkama ljudske prirode. Svevremenski i aktualan.

Dira li se to glumce i dublje, jesu li samo kutije koje izgovaraju pametne tekstove ili...?

- Ovisi o glumcu. Čvrsto sam uvjeren da treba zadirati dublje, ono što radi mora ga poticati na dodatna saznanja, primjerice opažanjem društvenih događanja oko sebe i čitanjem, od klasične literature do praćenja medija na dnevnoj bazi.

Predstava ‘Zlatni zmaj’ u režiji Ivana Plazibata koju upravo igramo bavi se pitanjima ilegalnih emigranata, a to je jedna od najvećih ljudskih skupina na svijetu: bez građanskih prava, dokumenata, zaštite, oni ne postoje a ima ih na milijune. Ta aktualna tema mora potaknuti glumca na razmišljanje, sućut, nove spoznaje i odnose.

Posao kao i svaki drugi - s jednom razlikom

Puno radite, stignete li kad kući?

- U listopadu prošle godine počele su probe za ‘Majku Hrabrost’, nakon toga je izišao ‘Kontra progresa’. Onda su počele probe za ‘Zlatnog zmaja’, pa probe za ‘Čudo u Poskokovoj dragi’, zatim sam mjesec dana snimao film ‘Winnetuove žene’ za njemačku televiziju.

Potom opet probe za ‘Poskokovu dragu’, onda sam radio ‘Otella’. Nakon toga ‘Poskokovu dragu’, pa Zlatnog zmaja’ i sada smo usred proba za ‘Svoji smo dogovorit ćemo se’ Aleksandra Ostrovskog u režiji Georgija Para. To sad izgleda malo prebukirano, ali svi ljudi nešto rade pa i ja. U Zagreb stignem skoknuti između svega ovoga.

Kako vam je u glavi od te strke?

- Sasvim dobro. To samo zvuči komplicirano. Pokušavam živjeti u trenutku i tražiti nove obrasce izražavanja. Uvijek nove i uvijek bolje.

- Raditi s Parom je...

- Velika škola! Georgij Paro posjeduje čeličnu disciplinu i koncentraciju, savršenu sposobnost rješavanja svih situacija. Činjenica da mu je ovo 197. premijera govori sve.

Zadnje pitanje; gluma kao umjetnost ili zanat?

- Dražen Petrović je rekao: ‘Ne možeš svaku utakmicu pobijediti!’ Tako ni svaka predstava ne može biti briljantna, a ni svaki rad nije umjetnost. Znate, gluma ili umjetnost posao je sličan svakom drugom, s možda jednom razlikom - dok ostali ljudi ujutro idu u svoje kancelarije, glumac ide na probu i čeprka po sebi.

KOGA GLEDAM

Banalno, ali za glumca vrlo intimno pitanje: koje kolege volite gledati?

"Prvi mi na pamet padaju filmski. Marlon Brando, savršeno je autentičan, potpuno realan u situaciji, Jack Nicholson, Kevin Spacey. U teatru volim gledati Ozrena Grabarića, nosi moćnu energiju, Kseniju Marinković, Krešu Mikića, Živka Anočića, naše Nikšu Arčanina i Anastasiju Jankovsku, kad je pogodi uloga smrzneš se... Da, kad malo bolje razmislim, ovo je vrlo nezgodno pitanje..."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 07:52