KAZALIŠTE NIJE MODNA PISTA

Nove generacije kostimografa ne vole ljude koje odijevaju, a pogotovo ne vole žene. Neodgovornost prema poslu je velika

Kostimi u atomskom skloništu u Hercegovačkoj ulici (ilustrativna fotografija)

 Tom Dubravec/Cropix/Cropix
Muči me već evo možda dvije ili tri godine činjenica da u našem teatru najviše nazaduje kostimografija

Katkad se i meni čini zastrašujućim posao kojim se bavim: tko može za sebe kazati da se dovoljno razumije u kazalište da piše o njemu? Tko može za sebe reći da poznaje dovoljno život, ljude, glumu, dramske tekstove, da poznaje dovoljno povijest kostima, glazbe, da se dovoljno razumije u scenu, u svjetlo, u dramaturške i režijske postupke? Tko može reći da dovoljno poznaje ljudski glas da svaki može opisati? Znači, ukratko, posrijedi je slično opsjenarski posao kakvo je i to kazalište samo i kazati da se razumiješ u kazalište jest isto kao da kažeš da se razumiješ u život. Možda ponešto, možda pomalo, ali u većini slučajeva s naknadnom pameću, ako i s njom.

Čemu pisati jest dakle glupo pitati jednako kako je glupo pitanje čemu živjeti, a kako pisati...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:26