Odličan rad o tome što obitelji žele zaboraviti

ZAGREB - Oliver Frljić po svemu je sudeći sazrio kao redatelj, taman na vrijeme. Sa svojih 38 godina života tek ulazi u najbolje redateljske godine. “Mrzim istinu” odlična je predstava, gotovo bi se reklo uzbudljiv jednosatni umjetnički čin što se zbiva u pobočnoj prostoriji Teatra &td, u okviru najmanje od četiri njegove “scene”. Četrdeset gledatelja sjedi na 40 stolaca poredanih uza tri zida, četvrti su zauzela metalna, skladišna vrata, a po sredini stol, do njega krevet, oko stola obitelj, majka, otac, kći i sin.

Igraju ih Rakan Rushaidat, Ivana Roščić, Iva Visković i Filip Križan, pod zapravo nekazališnom rasvjetom. Naime, jedini izvori svjetla obična su kućna pomagala, luster nad stolom i pokoja stolna svjetiljka s abažurom u kutovima dvorane.

I sadržaj koji daju “privatan” je. Igraju, naime, redateljevu obitelj. Redatelj, ujedno i pisac osnovnog tekstualnog okvira, čak ih je poveo da mjesec dana provedu u Teksasu s njegovom majkom, ocem i sestrom.

Pritom se rodio zanimljiv, pomodno bi se reklo postmoderan, a u stvari barokni zaplet gdje se više ne zna što je istina, a što mašta. Naime, stvarni su se roditelji bili pobunili protiv ovih kazališnih, premda ovi i tako nisu “oni”, a glumci su, pak, zdušno prionuli uz taj nesporazum.

Osim što doista igraju “epizode” iz Frljićeve autobiografije, koje je on napisao, oni su zastupnici i stvarnih roditelja koji se bune protiv tih Frljićevih “podvala” da ga je majka neprestano tukla, no da je i pred kćeri, Marinom, stalno ponavljala da voli više njega nego nju, kćer, koja je zapravo jedva izbjegla da postane abortus. Buni se i otac da nije prikriveni šovinist, i majka da nije hvalisava...

Otac je, “tada”, uživo, valjda je otkrio i da bi mu zbilja najgora noćna mora bila da mu sin postane peder, a kći se uda za crnca. Frljićeva (sinovljeva, piščeva) replika “s lica mjesta” pak glasi: “Onda bih ti poželio sina koji pobjegne s crncem”. Iza predstave stoji dugotrajan, riskantan umjetnički rad. No, ono što su redatelj i glumci poduzeli, uspjelo je. Očito je i da dosta improviziraju i da predstava, što se kaže, “radi”.

Ivana Roščić odlična je glumica i zaista je šteta što je ne gledamo više. Vitka, sportski energična, s lakoćom daje lik iznervirane majke, malko sadistične, licemjerne moralizatorke, ali i žrtve očeva (verbalnog) nasilja. Rushiadat igra oca u punom registru, od unutarnje igre “bijesa koji s godinama raste” do u detalje razrađene mimike lica u neugodnim razgovorima za obiteljskim ručkom.

On je koliko oslonac obitelji, toliko stalno u bijegu. I mlađi par glumaca igra potpuno koncentriran, iz svijeta lika. Visković daje sliku osjetljive, šutljive, ali i prkosne djevojke bez ikakvih suvišnih tikova i “pomagala”, pa mnogo igra “sa strane”, “pogledom”. Mladi Križan, koji igra sina/redatelja, možda je najugodnije iznenađenje. Kao prvo, gluma ga veseli, ulogom se gotovo poigrava, ali ne hvalisavo, nego sa strahom, umjetnički skromno. Dobar temelj za daljnji, dugotrajan i uspješan rad.