"... ne bih svakoj pesme pisao/da sam znao da postojiš Olivera", pisao je ranih osamdesetih majstor lijepe riječi Đorđe Balašević o ženi koja mu je obilježila život i s kojom je izgradio dom i obitelj. Četrdeset godina kasnije, nakon njegova odlaska, priču o svome djetinjstvu i suživotu s ovim voljenim kantautorom u sklopu autorske predstave "Prezime ruže" pripovijeda upravo Olivera. Uoči njena izvođenja u Kastavu (20. lipnja) i u Puli (23. lipnja), s Oliverom Balašević smo razgovarali o predstavi, reakciji publike te njenom životu.
Kako se rodila ideja za izvedbu "Prezime ruže"? Što stoji iza tog imena te zašto je nazivate bajkom?
- Ideja o predstavi potaknuta je svim dobronamjernim posjetiteljima Ateljea Svitac u najopjevanijoj ulici u Novom Sadu, koji bi nedjeljom dolazili i zamolili me da im ispričam neku priču, anegdotu ili neki romantični trenutak iz obiteljskog života. Naravno da znam da priče trebaju svima nama, i vjerojatno nam trebaju više nego ikad. Ako baš i ne svima, onda bar svima nama koji pokušavamo sačuvati svoju mentalnu anatomiju u ovim digitaliziranim i tabloidnim vremenima, kad se sve priče svode samo na senzacije, skandale i afere. A, tek uspomene, mali bezopasni sentimenti koji sasvim sigurno neće promijeniti svijet. Ali će ga možda bar na trenutak podsjetiti kakav bi trebao biti - otuda i naziv - Prezime ruže.
Koje rekvizite koristite na pozornici?
- Svoj mali žuti kofer koji je toliko poseban da je čak i opjevan... Kada sam iz Zrenjanina krenula na studije u Novi Sad, sve dragocjeno što sam imala stalo je u taj kofer. Bio je lagan, za razliku od kofera drugih putnika u tom autobusu koji su bili prepuni, pa su ih njihovi vlasnici jedva zatvarali. Ionako sve svoje najvažnije nosimo u sebi. Tko je pročitao moju knjigu "Planeta dvorište", zna sadržaj tog malog žutog kofera i koliko je, na primjer, neprocjenjivo vrijedna jedna kopča za kosu...
Čuli smo da su nakon predstave u HNK Varaždin gledatelji čekali u redu da popričaju s vama. Kakvi su bili dojmovi publike, a kakvo vaše iskustvo dijeljenja emotivnih momenata s publikom?
- Pažnja je najvrjedniji poklon koji možete dobiti i veoma sam zahvalna dragim ljudima u gledalištu. Iznad svega je dirljivo i to što bi me nakon predstave čekali kako bi sa mnom podijelili i onaj najtananiji, najnježniji titraj emotivnosti koji dolazi iz istog ili sličnog momenta u njihovom životu iniciran momentom iz predstave.
Gdje ste dosad izvodili predstavu te koji su još gradovi u planu? Možete li podijeliti neko sjećanje na ta mjesta u koja ćete dolaziti?
- Prvi poziv je uslijedio iz Makedonskog narodnog teatra na koji sam se odazvala, a potom i iz HNK Varaždin. Nakon prvih reakcija na predstavu pozvali su me dragi ljudi, bračni par Bojana i Dino Bahtijarević ispred "Baba production" s prijedlogom da se u okviru Kulturnog ljeta u Kastavu, a potom i Puli u romantičnom ambijentu izvede i moja monobajka...
Riječ je o vašoj osobnoj, autobiografskoj priči. Koliko vas ona na nastupima ponese, koliko improvizirate?
- Dok s pozornice pričam, igram i svjedočim svoju životnu priču, koja nije samo moja, već i svih spomenutih dragih ljudi, junaka mog odrastanja, usredotočena sam na proces, idem korak po korak, da ih ne iznevjerim, da budem najbolja što mogu kada izađem na scenu. Ništa me u tome ne može spriječiti, čak ni onaj trenutak kada mi glas zastane, zadrhti... Idem polako kroz predstavu, s poštovanjem i željom da taj mali planet dostojno "dokotrljam" i da sa svakim tko mi je dao povjerenje i došao na predstavu, proslavim živote mojih junaka, jer život je tu da se slavi i u pobjedi i u porazu.
Zašto ste odlučili ispričati svoju priču?
- Prvo zato što je nitko bolje ne bi ispričao od mene... Šalim se, naravno... Odlučila sam ispričati svoju priču jer sam imala sreću da sam odrastala među onim jednostavnim, časnim, suosjećajnim ljudima, pobjednicima u disciplini trka na duge staze nepoznatih propozicija i to bez ceremonije dodjele medalja. Gledano u kategoriji vječnosti nikada nije kasno da im svakom predstavom kačim oko vrata te davno zaslužene medalje, sve redom zlatne. Samo me takvo emotivno putovanje i moglo dovesti ovdje, privući u moj život poeziju, Njega, naše dvije kćeri i sina, naše tri unuke, ona dva kosa u našem dvorištu...
Jeste li prije no što ste počeli izvoditi monobajku imali kakvih strahova oko ogoljavanja pred publikom?
Ne, naravno, jer postavlja se pitanje, pomalo i kroz ovu predstavu novog teatarskog žanra "confessions theatre" (teatar ispovijesti) - umijemo li mi prepričati sebe?!
Možete li podijeliti najljepše uspomene koje vežete uz djetinjstvo, ali i pokojnog supruga Đorđa?
Mogu i to ćete čuti, dođete li u Kastav ili Pulu, jer one su sadržaj o kojem svjedočim...
Koji su najveći izazovi s kojima ste se kroz život suočavali?
Ostati dosljedna ideji da su ljudi u osnovi dobri...
Koje ste najvažnije lekcije, koje je vas život naučio, prenijeli svojoj djeci?
Nismo pred djecu Đorđe i ja postavljali imperativ nad vlastitim saznanjima, ali ima jedna rečenica koju je izgovarao moj trener gimnastike, Boris Leonidovič Pavlov, i koju sam često citirala pred djecom, više kao životni postulat pa ju je jednom prilikom moj Đorđe napisao i uramio, a koja je i dalje na polici našeg Ateljea: kada te svi krenu ismijavati zbog nerealnih ambicija, samo je jedan način da se obraniš - ostvari ih!
Koje su najvrjednije lekcije koje ste naučili od svoje majke?
Svojoj hrabroj i dostojanstvenoj majci nisam zahvalna što me je naučila da se borim, zahvalna sam joj što me je naučila da pobjeđujem!
Što je najvrednije što ste naučili od supruga Đorđa?
To je sasvim sigurno onaj stih koji kaže: hej, budi jaka ti/najlakše je plakati/
U bračnom ste suživotu uvijek bili okruženi glazbom i poezijom. Što one znače vama?
Književnost je uz sport bila moje sklonište gdje sam mogla pronaći sve ono što bi mi kao znatiželjnoj djevojčici manjkalo u stvarnosti... Na sva pitanja koja postavljamo u nježnim godinama odgovore sam pronalazila čitajući poeziju, a u braku sam imala tu sreću da gledam i sudjelujem u procesu njenog stvaranja....
Kakve aktivnosti, osim ove monobajke, zaokupljaju vaše vrijeme?
Nakon 11 izdanja "Planete dvorište" izgleda da je neminovno bilo da se zarazim pisanjem. Ne znam samo radim li ja na novom rukopisu ili novi rukopis radi na meni... Također, sve je prisutnije moje bavljenje odnosom između poezije i kreiranja odjevnih predmeta koji prkose trendovima i sezonskim diktatima, proučavanjem kako ta dva oblika kreativnosti međusobno egzistiraju, kako se međusobno isprepliću i nose s izazovima pred koje nas život stavlja. Pisanje, kreiranje, sport, pedagoški rad i sve ostalo čime sam se bavila i čime se sada bavim moji su izbori i moje ljubavi. Nadam se da je poziv iz vaše lijepe zemlje i uslijedio jer ste prepoznali nešto od te moje posvećenosti i kreativnosti. I kada je težak i kada je blag, život je veliko čudo. Nikada nisam razdvajala ljepotu od dobrote.