"Ovo bih svima preporučila, našoj bi se djeci to svidjelo", komentar je djelatnice jednog zagrebačkog dječjeg vrtića na kraju polusatne avanture zvane "opera za djecu". Pritom mnoštvo djece nakon predstave istražuje scenografiju, druži se s interpretima i ne želi napustiti ugodan prostor. Pokazatelji su to velikog uspjeha jedine praizvedbe novog opernog djela na drugom izdanju Zagrebačkog opernog festivala. Polusatno djelce pod nazivom "Gita i skriveni svijet" u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i zagrebačkog kazališta Mala scena stvoreno je ne samo kako bi djeci približilo glazbeno-scenski umjetnički žanr nego i da kroz njega najmlađi pojme i prihvate nove emocije poput straha i ljutnje.
"To su emocije koje u najranijoj dobi s djecom nećemo imenovati, to je tabu-tema. Djeca su zbunjena kad ih osjete kod sebe ili svojih roditelja ako se o tome ne priča", kaže autorica ideje i u ovoj predstavi redateljica Buga Marija Šimić Milošev, naša istaknuta interdisciplinarna umjetnica, istodobno operna pjevačica, glumica i umjetnička ravnateljica Kazališta Mala scena. U projektu je povezala probran autorski tim i libreto na odabranu temu povjerila svojem "novopečenom" suprugu, violončelistu, skladatelju i tekstopiscu Mateju Miloševu, s kojim očekuje prinovu. On je napisao vrlo pitak tekst u rimi, razumljiv i najmlađima, namijenjenima djeci od 18 mjeseci do pet godina, ali u njemu mogu uživati pripadnici svih naraštaja, poglavito oni koji se boje opere i zaziru od agresivnog pjevanja sceni i mraka u gledalištu. Foaje zagrebačkog HNK pretvoren je u dječje kazalište s mnogo toplih boja i zaobljenih jastučastih oblika vrsne scenografkinje Dinke Jeričević, koja je i stupove prostora odjenula u mekane obloge. Svi su posjetitelji pozvani da sjednu na jastučiće oko "otoka" glavnog lika, Gite (glumica Iva Jerković Oreški) koja poput Malog Princa sama obitava na svojem pustom otoku i znatiželja ju navodi da istraži svijet i susretne se sa strahom u liku Ptice (sopranistica Tamara Franetović Felbinger) ili pak ljutnjom kroz erupcije gorostasa Vulkana (tenor Tvrtko Stipić).
Scenografija je skladno stopljena s efektnim kostimima Tanje Asanović koja Gitu odijeva u maniri šegrta Hlapića, pticu u afričke tonove, a sam se vulkan izvlači iz svoje planine s gazištima za penjanje za djecu u oblacima sivog dima. A što nam to najviše paše u osjećaju ugode praćenja Gitinih avantura, što se na prvu ne vidi? Prateća je to glazba koja od uvoda do kraja ne prestaje trajati, koja izaziva znatiželju, stvara ugodu, no nigdje ne preuzima glavnu riječ niti ne ometa izrečene misli. To je u prvom redu instrumentalna glazba za sekstet koji, kao i u slučaju glumaca i pjevača u prvom planu, iza publike u dubini prostora skriveni čine članovi ansambla HNK u Zagrebu: violistica Natalia Anikeeva, violončelistica Tonka Javorović, flautistica Marta Šomođi Homan, klarinetist Bogdan Bikicki, udaraljkaš Davor Marinac i pijanistica Helena Borović.
Glazba je to koja će nam na prvo slušanje djelovati poput neke Nove jednostavnosti, nastavka stvaralaštva omiljenih Bečkih klasika u novije doba. Možda bi neki ovoj operici zamjerili što se ne pjeva cijela, nego je pjevano tek trećina njezinog sadržaja, koje čine likovi Ptica i Vulkan. Ali glazba je ovdje u funkciji naglašavanja emocija s kojima se susreću djeca u publici i trebaju ih prihvatiti kao nešto normalno kako bi ih što prije riješili. Ključna je riječ tu i oprez s kojim se tom rješenju uvijek pristupa. A glazbi ćemo sada posvetiti malo više od ostalih elemenata ovog cjelovitog umjetničkog djela, jer glazba je to što i obilježava operu kao vrstu. Njezin je autor gotovo nepoznat hrvatskoj glazbenoj sceni, mladi šibenski pijanist Borna Erceg koji od malih nogu piše glazbu na svoj način, bez formalnog obrazovanja u tom kreativnom činu. Ali njegova je glazba vrlo pitka, logična, generička, ulazi nam pod kožu bez previše razmišljanja. O čemu je riječ? "Posljednje četiri godine bavim se učenjem skladanja jednom starom metodom iz 17. stoljeća, ‘partimento‘, koju sam otkrio u doba korone, 2020., i ona me na neki način spasila. Jer sam glazbene oblike, harmoniju i polifoniju po metodama koji se ovdje uče formalno smatrao nedostatnim za stvaranje glazbe. U ovoj sam metodi pronašao novu praktičnost i kreativnost", otkriva nam Erceg.
"Prije tri me godine Buga Marija Šimić Milošev pozvala da skladam glazbu za njezinu dječju dramsku trilogiju ‘Velika tvornica riječi‘. Glazba je trebala biti brzo gotova i skladao sam je u 11 dana. Bez ove metode, to ne bi bilo moguće", priznaje pa nastavlja: "Naravno da dosta toga ovisi i o prirodnom talentu i nadahnuću, ali bez dobrog zanata teško da se može dobro i brzo pisati. Samostalno sam počeo skladati u 14. godini, planirao sam upisati kompoziciju, ali kad sam shvatio da svi profesori podučavaju atonalitetni način skladanja, odustao sam." Dakle, mladi umjetnik u našim obrazovnim ustanovama nije nalazio priliku za skladanjem u tonalitetu, pa se obratio onome čemu svi u internetsko doba kad-tad pokleknemo, učenju na webu. "Slučajno sam na društvenim mrežama naišao na mladu britansku skladateljicu, pijanisticu, violinisticu i dirigenticu Almu Deutscher, r. 2005., Mozarta našeg doba, koja je s četiri godine počela privatno raditi s američkim profesorom Robertom Gjerdingenom po metodi ‘partimento‘. Rezultat je sljedeći: s pet je godina napisala klavirsku sonatu, sa sedam dječju operu, s devet violinski koncert, a s deset cjelovečernju operu (‘Pepeljuga‘) koju je u Bečkoj državnoj operi dirigirao Zubin Mehta."
Doista zvuči nevjerojatno. Daljnjim pretraživanjem interneta možemo otkriti da je mlada Alma privatno educirana u vlastitom domu do 16. godine, poput svih velikih skladatelja prošlosti, nesputano je razvila svoju prirodnu stvaralačku kreativnost, a danas na društvenim mrežama educira ostale znatiželjnike koji osjećaju nedostatke sustava glazbenog obrazovanja u stvaralaštvu temeljenom na improvizaciji. Prema partimento metodi skladanje su učili veliki talijanski majstori od 17. stoljeća nadalje, posredno u Beču Mozart i Beethoven, završno s Parizom, gdje su je prihvatili Maurice Ravel i Nadia Boulanger. Ne samo djeca, cijeli je svijet željan lijepih melodija. "Ova mi je opera bila velik izazov jer su opera za bebe i djecu nove forme u povijesti glazbe. Takva se djela nisu pisala u 18. ni u 19. stoljeću. U 20. i 21. ih ima sve više. Izazov je bio pronaći glazbu koja će najviše odgovarati toj dobi i koja će odražavati jače i negativnije emocije poput straha i ljutnje, ali da budu prijemčive, da ne preplaše djecu. Pogotovo kad se piše za operne glasove, autorski tim se složio da melodijska linija nema previše skokova, visokih tonova, da ne bude preglasno za njihovu dob", otkriva Borna Erceg, koji bi našoj glazbenoj sceni mogao donijeti spas u premošćivanju rascjepa između komercijale i visoke umjetnosti. "Gita i skriveni svijet" zasad čeka buduće izvedbe u foajeu zagrebačkog HNK ili na Maloj sceni, a dobro je osmišljena da može vrlo jednostavno gostovati i u drugim kazalištima, prostorima, pa čak i dječjim vrtićima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....