Otplovila je dubrovačka publika po mirnom moru na Lokrum po posljednji premijerni dramski naslov 75. Dubrovačkih ljetnih igara, Shakespeareovu "Oluju" u režiji slovenskog redatelja Vita Taufera. Uz to što s redateljem potpisuje adaptaciju teksta, dramaturginja je Vesna Đikanović.
Glavna uloga Prospera pripala je Luki Perošu kod kojeg se, kao i kod Gorana Višnjića u "Ekvinociju", daju zapaziti posljedice iste ‘boljke‘: dugogodišnja odsutnost s kazališnih dasaka. Možda je kod Peroša nedostajalo još proba ili će se možda tijekom repriza opustiti i razigrati, ali njegov Prospero je ‘stisnut‘, skoro ukipljen i ukočen do te mjere da jedva miče gornjim dijelom tijela, tekst izgovara previše mehanički, hladno, kao u nekom grču, što neminovno dovodi do bljedoće njegovog karaktera kojemu veća prodornost, autoritativnost, odlučnost, okrutnost, nametljivost pa i sugestivnih pokreta ne bi bili višak... Striktan je u svojim odlukama, strog i ujedno brižljiv u odnosu s kćerkom Mirandom koju s visokom razinom zanosa energično igra Ružica Maurus koja nije razočarala ni kad su glasovne mogućnosti posrijedi. Ferdinand Lovra Rimca energetski ne parira svojoj partnerici, ali zato joj je dostojan partner u pjevačkim vještinama. Općenito, dosta se pjeva u komadu, možda je poneki song i višak te samo nepotrebno prolongira radnju. No, vlada žanrovska šarolikost songova. Slažu se i nadopunjuju karakterne osobine likova koji ih izvode tako da su atraktivan, muzikalni nastavak njihovih osobnosti.
Nakazni rob, divljak Kaliban (Franjo Dijak), kuhar Stefano (Siniša Ružić) i pijani sluga Trinkulo (Sven Šestak) namjerno ili nenamjerno postali su ‘forte‘ predstave, što joj nije kompliment. Dijalektom lokalizirani na Dalmaciju, valjda da bi ih se na simpatičan način približilo (ili podilazilo) publici, Ružićev Stefano i Šestakov Trinkulo izvrstan su spoj, vulgarni su te prostodušno (i zdušno) izgovaraju što im padne na pamet! Duo s Dijakovim Kalibanom uspjela je nadogradnja u tom humorističnom kolopletu gegova. Ali, Dijakov lik i samostalno diše bez ikakve pomoći, neovisan je, impresionira pokretima, pojavom i izrazima sjajno zamaskiranog lica... Ničim mu nije ugrožena cjelovitost, neposredan je i sam žrtva otimanja - otet mu je otok! Međutim, ipak je komičnom trojcu trebalo skratiti minutažu jer su svima drugima u zavidnoj kleptomanskoj maniri ‘ukrali show‘. Sve to na štetu glavnog rukavca priče a tim gore po Prospera koji je postao inferiorniji! Uz to, predstava se opasno počela približavati lakrdiji. Trebalo je komični trio publici dati u smanjenoj dozi jer se u nekom trenutku Shakespeare pretvorio u malomišćanski dalmatinski igrokaz za puk.
Gonzalo Filipa Šovagovića pamtljiv je po pošteno održanom političkom govoru o uređenju neke imaginarne države u kojoj bi uveo ‘demokraturu‘. Dušan Gojić igra onemoćalog i utučenog napuljskog kralja Alonsa kojemu je predaja u svakom smislu ispisana na umornom licu. Marinko Leš više je nego uvjerljiv, dijaboličan u rukavicama, pedantno i skoro neprimjetno ali učinkovito karakter Prosperovog brata Antonija preplavi ‘vlastohlepljem‘. U pravoj prilici i odnosu s bratom napuljskog kralja Sebastianom, kojeg solidno utjelovljuje Robert Španić, njegove zločeste namjere umalo se ne ostvare.
Elegantnim kretnjama s dodacima malih trikova, nekad nametljiv, nekad decentan ali sveprisutan, Adrian Pezdirc doslovno je fantastično kreirao fantastično biće, zračnog duha Ariela koji umiljato, taktično igra vjernog ali prijetvornog slugu željnog slobode. U pokretima, glumi, glasu nema ničeg suvišnog (osim ponekad odjeće na njemu!), a s obzirom na upečatljiv kostim u stilu ‘disko kugle‘, nikako ga se nije moglo ignorirati. Lojalnog kapetana je igrao Edi Jertec, mornare, vilenjake i duhove igraju Bojan Beribaka, Marko Capor, Matia Pijević i Denis Tomić, a najviše su upravo kao duhovi vizualno dali. I dva glazbenika, Damir Josipović (bubnjevi) i Darko Terlević (gitara, klavir), dijelili su pozornicu s glumcima, vjerno ih pratili ali i naglašavali pojedine scene.
Scena je zapravo platforma usred ruševina benediktinskog samostana na kojoj se glumci penju, a prodiruće crveno svjetlo kroz gornje otvore stvaraju dojam kao da je ispod pakleno grotlo iz kojih dopiru jauci prokletih lutajućih duša žednih bijega od bolnog ponora... Platforma se uklopila u otočki ambijent mada Lokrum kao Lokrum, zagušen od silnog svjetla i zvukova, ne dolazi do izražaja pa je predstava mogla igrati na bilo kojem mjestu s imalo zelenila. Inače, čarobno je atmosferu nadopunio supermjesec na nebu!
Kao i u "Ekvinociju", prisutni su svi nezaobilazni elementi oluje osim zvuka kiše, ne prestaje sijevanje i grmljavina, nekad čak toliko pojačana da strese i publiku! Scenografkinja Andreja Rondović svojim intervencijama nije silovala zatečeno okruženje nego mu je pristupila pažljivo, stvoren je harmonična koegzistencija između ambijenta i scene. Kostimi Alana Hranitelja su uz glazbu Damira Martinovića Mrle i Ivanke Mazurkijević drugi najjači adut predstave. Kostimografska rješenja, posebno bijela, čudesna su i doslovno kao s nekog drugog svijeta, neobična i maštovita, kreirana su s mnogo truda oko detalja, a u kombinaciji s pokretima glumaca maksimalno ispolje svoju čar.
Oblikovanje svjetla i s tim povezani uspjeh u kreiranju efektne svjetlosne mreže potpisuje Vesna Kolarec, za oblikovanje videa zadužen je Miran Brautović, a za koreografiju Leo Mujić. Jezični savjetnik je Đurđa Škavić, a kod adaptacije na dalmatinski ‘ruke je dala‘ ravnateljica drame Dubrovačkih ljetnih igara Senka Bulić. Asistentice kostimografa su Ana Trischler i Ana Roko, asistent oblikovateljice svjetla je Ivan Luščić-Liik, oblikovatelj zvuka je Marin Lucianović, operater zvuka Zlatko Milec, iluzionist, rekviziter Leonardo Krakić, a inspicijentica Stella Švacov Miletić.
Iako sveukupno glumački slabija, "Oluja" ipak osvaja svojim vizualnim i glazbenim atributima, gledatelja uvlači u mistični svijet te sigurno ni glumcima ni predstavi ne bi škodile reprize dogodine. No, ostaje za vidjeti hoće li joj mirno financijsko stanje biti saveznikom ili će je odnijeti neka nemirna, olujna festivalska vremena.