PAOLO MAGELLI ZA JUTARNJI 'Oliver Frljić je nadaren. Sve su njegove provokacije opravdane i moralne'

Paolo Magelli (68) kazališni je redatelj koji je ostavio dubok trag i u hrvatskom glumištu, a ne samo po Italiji, Njemačkoj i drugdje. Nedavno je doveo Senekinu Medeju u rimski Kolosej, ove će jeseni u postaviti Kosora na scenu zagrebačkoga HNK, istodobno je u rodnom Pratu osnovao oblasno stalno kazalište Teatro metastasio kojemu je i prvi intendant.

Što suvremeno glumište stječe u davnašnjim ambijentima, a što stječu ambijenti upadom histriona i publike?

- Klasični teatar, ako je preveden kako treba, u tim ambijentima nam priziva našu povijest. Prije tri godine umrla mi je mama. Proveo sam noć s njom u kapeli i pomislio kako bi bilo dovoljno postaviti redom umrle, u niz, da stignemo do Sokrata. Kako živimo našu povijest, eyropsku, mediteransku, gdje je kolijevka naše civilizacije? Ta prošlost je bila tek jučer, a ta nas jučerašnjica projicira u sutrašnjicu. Eto, tako sam doživio Kolosej. Prisjetio sam se da je na mjestu Koloseja, prije njega, bilo jezero unutar Neronove vile i da je Seneka tuda šetao u onih pet godina na vlasti s Neronom dok nije izbio incident s Agripinom. Činilo mi se veličanstvenim vratiti Seneku iznad jezera uz koje se šetao prije nego mu je naređeno da se ubije.

Ideja ministra kulturnih dobara Darija Franceschinija da Kolosej stavi u njegovu izvornu funkciju može značiti mnogo za sutrašnjicu.

Kad već govorimo o drevnom kamenju: bili ste u Dubrovniku, pa kako vas se dojmio repertoarni zaokret Ljetnih igara?

- Predstava koju je režirao Ivica Buljan bila je veoma važna, s obzirom na moral i na politiku. Pokazala je da hrvatsko glumište ne popušta ni pod kakvim oblikom političke represije ni cenzure. Promjena u Dubrovniku je pozitivna, tim prije što nije proizišla iz nekoga visoko moralističkog glumišta koje više ne bi imalo smisla.

Čini mi se da bi Dubrovački festival, prije repertoara, trebao preispitati odnos prema prostoru. Kad bih ja bio u vodstvu Festivala, organizirao bih predstave na Mljetu, u Stonu, u Cavtatu, tražio bih mistična mjesta Dubrovačke Republike koja još pružaju kreativnu mogućnost i nude atmosferu mira umjetnicima. Osvajao bih Grad izvana, a ne iznutra, jer je to, po meni, izgubljena bitka.

Predlažete li Dubrovniku, dakle, ono isto što ste već učinili u Splitu odvodeći “Elektru” u Poljice?

- Točno, to što je tada Ivica Restović imao hrabrosti učiniti, a što mi je u Splitu i Mani Gotovac omogućila kad je bila intendant, a i Buljanu. To je u Splitu započeto još dok je taj grad bio tih. Nije više dovoljno smišljati repertoar samo za Grad.

I Mani Gotovac i Oliver Frljić angažmanom u Rijeci znatno su uzbibali vode. Pratite li recentne polemike o riječkom glumištu?

- Frljić je veoma nadaren umjetnik. Promatrajući njegove provokacije s etičkog i moralnog stanovišta, gotovo sam uvijek suglasan s njegovim polazištima, jer su veoma moralna, humana, pacifistička. Vjerujem da umjetnikov zadatak nije da ga politika vodi, nego da bude slobodan od politike, da bude ispred užasne realpolitike. Frljićeve inicijative veoma su opravdane. Riječko kazalište, pokazavši koliko je svjesno političke stvarnosti i političkih događaja, pa i prepriječivši se pred politikom, senzibilizira i grad i teritorij, pa i zemlju kojoj je potrebno shvatiti da kultura nije dodatak koji politika tolerira i bijedno financira. Inače će se dogoditi što se dogodilo u Pragu, gdje sam baš jučer bio: Česi su gotovo posve izgubili identitet. Iznajmili su kazališta američkim sveučilištima, kultura se tretira samo kao turistička ponuda. Okončana je Praška filmska škola. Okončana je, kako kaže Kundera, intelektualna autonomija češkog naroda. Kultura je svedena na potrošnu robu.

A kultura mora biti savjest naroda. Vjerujem da je Hrvatska još dovoljno opremljena da bude bitna unutar neke evropske kulturalne rasprave. Postoji opasnost da polemika u Rijeci posluži za demontiranje, minimiziranje teatra kako bi ga se svelo na razinu toleriranog dodatka, umjesto da nastavi biti protagonist estetske i političke debate koja bi ojačala identitet hrvatskog naroda.

Frljić je u dvostrukoj ulozi, i intendant i redatelj, a i vi ste…

- Još samo dva mjeseca pa ću ponovo biti samo redatelj.

Zar napuštate Metastasio?

- Da. Htio sam da razdoblje njegove obnove bude kraće, četiri godine, oni su htjeli da ostanem još četiri, pa smo našli kompromis: šest godina, koje sada ističu.

Koliko je personalna unija intendanta i redatelja korisna, a koliko opasna?

- I jedno je i drugo, jer je podjela nemoguća. Zato sam u Pratu kao intendant Toscanskog kazališta, prvo, uspostavio stalni ansambl koji je ostao na okupu šest godina a, drugo, sebi nisam nikada dao više od jedne režije godišnje, nego sam financirao Petera Steina, Pippa Delbona, Emmu Dante, Valerija Binasca… Intendant mora paziti da ne monopolizira proizvodni aspekt.

Što smatrate boljom solucijom: stalni ansambl kazališta ili glumačke trupe povezane ad hoc oko kazališnog projekta?

- Za kreativnu avanturu važno je tko je vodi, jer od toga ovisi kakva će biti. Ako si u grupi, off off, ako ti nitko ne pomaže, jasno je da ćeš ostati zaglibljen.

U talijanskom teatru sam ostao autsajder. Ali i u javnom glumištu se može ostati autsajder, to je i Frljić, vjerujem da je to i Dubravka Vrgoč, na stanovit način i Mani. Biti insajder znači od toga učiniti profesiju. Autsajder ostaje autsajder bez obzira na strukturalni odabir.

Bolji je model stalnog ansambla, koji ima i Hrvatska, sva bivša Austro-Ugarska, Njemačka, istočna Evropa, pa i Japan. Italija je još u fazi tržnice robova, a ja nipošto ne želim glumce dovesti na trg robova. Francuska je pola-pola: dio ima trogodišnje i četverogodišnje ugovore, a nešto više njih, poput Talijana, tromjesečne ili četveromjesečne.