STIGLA VELIKA GENERACIJA

PET NOVIH BALETNIH ZVIJEZDA U HNK Japanka Rieka Suzuki nam otkriva: 'Na pozornici u Zagrebu pronašla sam svoj novi dom i konačno postala umjetnica'

 Neja Markičević / CROPIX

Rieka Suzuki izlazi iz dvorane, gdje je upravo odradila probu za novi balet koji se sprema u zagrebačkom Baletu, i odlazi se presvući. Još jedan uobičajen dan na poslu. Jutarnje zagrijavanje, proba, brzi ručak pa opet u dvoranu na vježbe.

No sada je ipak nešto drugačije.

Rieka je sada jedna od osam plesača koji su nedavno dobili višu titulu u hijerarhiji baletnog ansambla. Točnije, jedna je od pet plesača koji su imenovani prvacima - jedina titula koja je iznad toga je nacionalni baletni prvak. Imenovanje ju je iznenadilo, kaže mi, ali joj je i pokazalo kako vodstvo Baleta računa na nju.

A to je prekrasan osjećaj, dodaje, i donosi jednu novu vrstu odgovornosti.

- Osam sezona radim u HNK, otplesala sam puno uloga, ali sam nekako mislila da će prvak postati netko drugi. Naravno, to je titula koju svaki plesač priželjkuje i potajno joj se nada, ali da sam se nadala ili ozbiljno razmišljala o tome - nisam. Svih ovih godina naporno sam radila da budem bolja, da pobijedim samu sebe i ovo je nagrada. Međutim, ova titula nije kraj, nego početak jedne nove borbe sa samom sobom - kaže Rieka dok sjedimo u kazalištu. Premda je odradila cijeli posao za taj dan, nije nimalo umorna.

Brza i neumorna

Priča živahno, smije se i djeluje kao da ima gomilu energije. To je i ono što publika vidi na sceni - Rieka je brza plesačica, ima čistu tehniku i apsolutno je neumorna. Premda kod nje u oči najprije dolazi do izražaja tehnika, priznaje kako zapravo najviše voli emocionalne uloge, one u koje se može uživjeti, u kojima može ostaviti snažan dojam na one koji su došli pogledati neki balet.

- Nije stvar u arabesqueu ili fouettesu, nego u onome što svatko od nas pruži na sceni. Naravno, ne želim reći da tehnika nije važna, jer itekako jest, ali balet je puno više od toga. Volim izaći pred publiku i pokazati im sve osjećaje koje ima lik kojeg plešem. Zato, recimo, volim Giselle - naglašava Rieka, ciljajući prije svega na iznimno snažnu scenu ludila te mlade seoske djevojke, koja je vjerojatno jedna od najsnažnijih emotivnih scena koja se može vidjeti na sceni. Da bi bila dobro izvedena, ta uloga traži potpunog plesača, tehničara i umjetnika. Ima još snažnih emocionalnih trenutaka u tom baletu, zbog čega joj je on jako drag. Tu je, naravno, i “Labuđe jezero”, u kojem je Rieka lani zaplesala kao bijela labudica, što je uloga koja ju je oduševila. Plesala je ona i labudice te Napolitansku princezu, no Odeta je Odeta.

- Kad sam tek počela plesati nakon završene škole, željela sam više klasike. Godinu dana plesala sam u jednom izraelskom kazalištu, kamo sam došla na preporuku profesorice koja je sa mnom radila u školi, i nakon toga došla sam u Zagreb jer sam po repertoaru vidjela da je to ono što mi odgovara. Međutim, plesač se s vremenom mijenja i sad volim i druge vrste plesa, primjerice neoklasični balet, a kako na repertoaru imamo i moderniji plesni pokret, radim i to - priznaje Rieka, koja kaže kako nije sigurna koju bi ulogu baš jako voljela plesati u budućnosti. Nudimo joj pomoć, od prvog trenutka kad smo je vidjeli na sceni, poželjeli smo je vidjeti kao Kitri u “Don Quijoteu”. Tu djevojku, doduše, ne muče teške emocije, ali uloga zahtijeva preciznu i brzu tehniku. Nema gore Kitri od spore Kitri, a Rieka s brzinom i okretnošću na sceni sigurno ne bi imala problema.

Omiljene uloge

- Pa, prvo mi je Kitri pala na pamet, moram priznati. Svakako bih je voljela plesati. I Giselle, i Manon, i Juliju. Sviđa mi se uloga Nikije u Bajaderi, posebno onaj dio kad ona prima cvijeće od svojeg voljenog i nada se kako je njemu ipak stalo do nje - kaže Rieka, no podsjećamo je da se u tom cvijeću zapravo nalazi zmija, na što se ona nasmije i kaže kako ružan kraj i Nikijina smrt ne mijenjaju njezine emocije i da upravo zbog toga voli taj balet.

Gipka djevojčica

Ova mlada balerina, koja je prije dva tjedna proslavila 31. rođendan, školovala se na Akademiji Vaganova u Sankt-Peterburgu. U rodnom Japanu napravila je prve baletne korake, i to u dobi od sedam godina. Roditelje je morala nagovoriti da je puste na balet, koji je u to vrijeme plesala njezina sestra. Mala Rieka nije baš bila, prisjeća se, gipka i elegantna, za razliku od sestre, koja je bila sjajna. Međutim, stvari su se s vremenom promijenile: Rieka je ostala u baletu, a sestra je shvatila kako to ipak nije za nju.

- Dug je put koji sam prošla od te nimalo gipke djevojčice do danas. Nevjerojatno mi je kad netko kaže kako se brzo okrećem jer to nije bilo tako oduvijek. Nisam to imala u sebi i sve sam naučila uz mnogo truda, premda to možda na prvi pogled ne djeluje tako. Puno je znoja, suza, krvi i napornog rada iza mene i svega što sam postigla - kaže Rieka, koja je na Vaganovu primljena nakon što je u Japanu otišla na audiciju. Kada su joj javili da je primljena, morala je nagovarati roditelje da je kao 18-godišnjakinju puste da studira u drugoj zemlji. Međutim, kaže, popustili su jer su bili svjesni koliko dugo je sanjala da se školuje baš u Rusiji.

U osam godina života ova se balerina u Zagrebu posve navikla na našu zemlju. Živi nedaleko od kazališta pa na posao ide pješice, a slobodno vrijeme provodi s prijateljima i psićem po imenu Moko, kojeg ima već pet godina. Rijetko izlazi u noćne provode jer joj tempo posla to ne dopušta, no voli s prijateljima izaći na večeru. U slobodno vrijeme, kojeg ima sve manje i manje, izrađuje nakit, ali priznaje da se time već neko vrijeme nije bavila.

- U kazalištu provodim mnogo vremena i ono je moj drugi dom. Nikad mi to nije bilo teško jer je rad u teatru sve što sam u životu htjela. Ono mi je dom, na jednak način na koji mi je Zagreb posljednjih godina postao dom. Ne razmišljam o odlasku, za sada se vidim u ovom kazalištu, na ovim daskama, sa svojim kolegama. Radim svaki dan najbolje što mogu i ne opterećujem se - kaže Rieka s osmijehom.

Stasali pred publikom

Imenovanje je proslavila radno, baš kao i njezini kolege. Osim Rieke, prvaci su postali i Natalia Horsnell, Iva Vitić Gameiro, Guilherme Gameiro Alves i Andrea Schifano. Svi oni posljednjih su nekoliko godina neprestano na sceni, u brojnim ulogama, i može ih se vidjeti u baš svakom naslovu koji se pleše. Svi oni pred publikom stasali su u punokrvne umjetnike.

Međutim, nisu to jedina imenovanja: Simon Yoshida postao je solist baleta velikih i srednjih uloga, a Lucija Radić i Atina Tanović više nisu članice ansambla, nego su postale solistice baleta srednjih uloge. Zadnji put su promaknuća u HNK objavljena 2014. godine, kada su titulu nacionalnih baletnih prvaka dobili Tomislav Petranović i Edina Pličanić. Baletnog prvaka je, pak, kazalište zadnji put imenovalo u mandatu Irene Pasarić, 2012. godine, kada je tu titulu dobila Pavla Pećušak. Imenovanje ovako velikog broja plesača nije često, no ravnatelj Baleta Leonard Jakovina kaže kako je tu odluku donio jer je htio nagraditi predani rad i trud ovih baletana i balerina.

- Pet prvaka su postali ključni segment i okosnica našega repertoara. Pred njima stoji velika karijera i zvjezdani status, a meni je iznimna čast biti prisutan u stvaranju ove nove generacije predivnih plesača - rekao nam je Jakovina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 23:10